Vršnjačko nasilje je goruća tema koja je inicirala brojne diskusije, forume, seminare, zalijepljeno je mnoogo postera, obavještenja, podijeljeno flajera i flajera, mnogi su izvukli lijepu paricu na razne okrugle stolove u cilju rješavanja problema djece i mladih. U principu - nije riješeno ništa.
Dok posmatram društvo nameće mi se utisak da svi akteri traže grešku u sistemu, politici, hijerarhiji i sl. Ipak mislim da je greška u građanskoj svijesti, savjesti i djelovanju. Onako koliko pojedinac svojim ponašanjem utiče na lokalnu zajednicu, tako će i ta mala komuna uticati na više društvene slojeve.
Roditelji vaspitno zapuštaju djecu u mjeri da to postaje zabrinjavajuće. Mislim da ne postoji realan razlog koji se može navesti kao opravdanje. Možemo ukazivati na činjenicu da djeca provode previše vremena u virtuelnom svijetu, te su dekoncentrisani, agresivni i slično, ali ključ je u porodici, u načinu na koji roditelji usmjeravaju djecu, objašnjavaju ključne pojave u društvu, razvijaju kod njih toleranciju, empatiju, kritičnost i slično. Dakle- pitanje discipline i disciplinovanja. Ne mislim ovdje na sankcionisanje ružnog ponašanja nego na podsticaj djeteta da ono samo kod sebe uočava i mijenja dobre i loše strane i razvija svoju ispravnu reakciju na input koji dolazi iz socijalnog okruženja.
Roditelji ne poštuju svoju djecu kao sagovornike. Djetetu je uvijek potrebno poštovanje i uvažavanje njegove ličnosti kako ne bi dolazilo do emocionalne nestabilnosti. Roditelji svoje slobodno vrijeme ne provode sa djecom na kvalitetan način. Mnogo puta sam srijetala roditelje sa djecom po barovima u zagušljivim prostorijama, natrpanim ljudima.
Potrebno je kod djece razviti ljubav prema onome što su njihove dnevne obaveze primjera radi sređivanje prostora za dječiji boravak, slaganje sopstvene odjeće, njegovanje hobija, pripremanje roštilja u dvorištu sa ostalim članovima porodice, kreiranje lične biblioteke, boravak u prirodi, porodično sportsko druženje, preslušavanje dobre muzike i tome slično. Svako dijete bi moralo imati svakodnevno neko svoje zaduženje u kući.
Zgrožena sam bila majkom koja do 16.00 plaća vrtić, a nakon tog vremena osobu koja će se baviti njenom dvogodišnjom kćerkom, a ona je recimo slobodna.
Sva djeca de facto nisu ista, niti su svima jednaki uslovi i atmosfera u kojoj odrastaju. te specifičnosti uslovjavaju karakterne razlike, sramežljivost, povučenost ili pak suprotno egocentričnost, agresivnost i sl. Opšti trend jeste da djeca i omladinci ne pokazuju u dovoljoj mjeri poštovanje prema starijima generalno, da se na svaki način vrši pritisak na školske autoritete da se djeci u školi smanje obaveze i svedu na najmanju moguću mjeru. Ovo je strašno, budući da u razvijenim zemljama koje njeguju čitave tradicije usmjeravanja djece i omladine itekako jeste bitno da djeca steknu funkcionalno, primjeljivo znanje kroz sticanje vještina i interdisciplinarno učenje.
Roditelji zaboravljaju da je ljudski život poput sata i da se djeca moraju osposobiti za samostalan život i da je bitno uliti im psihičku i emocionalnu stabilnost. Vaspitno zapuštena djeca koja nemaju sigurnost u porodici tu istu sigurnost narušavaju drugoj djeci. Brojnost odjeljenja po školama ne ostavlja baš dovoljno prostora za adekvatno djelovanje bez obzira na dobru pedagošku procjenu.
Nastavnicima su vezane ruke propisima, koji značajno ne rješavaju situaciju, već se i dalje sve vrti u krug, tu i tamo korigovano, tek da bi bilo podnošljivo. Loša pozicija nastavnika u društvu čini da on ne može biti nosilac bilo kakve radikalne promjene i onda bačena rukavica sa djece ide na roditelje pod uslovom da su upoznati sa problemom. Djeca vrlo često doživjavaju strahove koji su toliko enormni i po njih užasavjući da bi ste se iznenadili sa kakvom ih vještinom kriju od roditelja.
Djeca koja maltretiraju drugu djecu najčešće imaju reputaciju lidera među vršnjacima, brdo nesređenih problema u svojoj kući i porodici gdje prisustvuju njima nepodnošljivim scenama,te lako upijajući tu i takvu energiju projektuju na određenu grupicu kojom lako manipulišu koristeći tehniku kolektivne svijesti.
Djeca - žrtve najčešće se po nečemu razlikuju, a to nešto napadači ne shvataju, jer im je intrigantno i nepoznato, djeca - žrtve vršnjačkog nasilja su osjetljivija jer se u ranom djetinjstvu vjerovatno podsticao princip zadovoljstva svih želja, ali ne i zabrane ili kazne, pa se sada ne znaju nositi sa izazovima i poljuljano im je samopouzdanje.
U posljednje vrijeme svi učimo djecu pravima, a sve slabije obavezama. Gdje tražiti način za rješenje problema vršnjačkog nasilja - po seminarima, upirući prst na nastavnike, socijalne službe koje se ne bave neodgovornim roditeljima i disfunkconalnim porodicama, na nekim većim instancama?
Ne, ne, dragi moji, već u nama samima i podizanju društvene svijesti.
Prevencija bahatosti, agresivnosti se vrši vaspitavanjem, a sankcionisanje efikasnim kažnjavanjem koje će biti korisno i za dobrobit svih.
