Prikazani su postovi s oznakom Crnogorske (lokalne) teme. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Crnogorske (lokalne) teme. Prikaži sve postove

srijeda, 26. rujna 2018.

Žena u crnogorskom društvu

Uvijek sam sebi uspijevala da osvježim život nekim zanimljivim, nesvakidašnjim osobama koje u sebi nose svjetlost i pozitivnu energiju. Tako smo jednog kasnog popodneva, nakon završenih časova sjele Duda i ja da razmijenimo koju riječ prije nego se vratimo porodičnim obavezama. I krene tako priča o stvarnom položaju žene u savremenom društvu koje vrvi od feminističkih pokreta, zaštitnika ženskih prava, koji revnosno jurišaju na sva osjetljiva pitanja rodne ravnopravnosti i ženskih reciprociteta sa njihovim jačim polovinama. Savremena žena je isto što je bila i njena majka, baba i prababa. Stotinama godina unazad tradicionalna Crnogorka bila je stub svoje porodice, njen glavni oslonac i pregalac u teškim fizičkim poslovima za goli opstanak.Uslovi života bili su najčešće nepodnošljivi, rađalo se, porađalo i umiralo u mukama, uvijek gotovo bez riječi. Kamena kuća, posred nje ognjište, trošno pokućstvo i požrtvovana žena koja sluša i obara pogled pred autoritetom oca, brata, muža. Osjećanja uvijek potisnuta, sakrivena pod plaštom stida i patrijarhalnog vaspitanja. U našoj Crnoj Gori on je koračao naprijed, gordo i ponosno, a ona ga je pratila nekoliko koraka zaostajući za njim da bi iskazala pokornost i poštovanje. Crnogorska žena, uvijek na vjetrometini, pokorna i poslušna, neobično dostojanstvena u trpljenju i opstanku za goli život porodice. Sjećam se priče moje babe koja je za mene oduvijek bila institucija kako je kao mlada nevjesta sa ostalim ženama po planinskim stijenama i jamama sakupljala čisti snijeg i led koji bi na konjima po mrklom mraku transportovale u Podgoricu kako se ne bi otopio i pred zoru  prodavale slastičarama jer u to doba nije bilo struje. Zamišljam hladnu noć, promrzle ruke, jame ( i ime im je teško), iščekivanje, sablasnu noć, crne marame, opanke, glad, tamu.... Sjećam se priče o stamenim ženama koje su podnosile bol i gubitak najbližih bez prava da puste suzu. Da li je bilo uzvišenije tuge na tom licu od kamena, u tim očima koje su plamtjele vječnom vatrom ljubavi, odanosti i davanja. Davanja sebe za druge na užarenom kamenu gorskom, đe ni kapi vode nema mrtva usta da okvasi? Slušala sam priče kao dijete, upijala ih i srcem i dušom i vodi me opet sjećanje na svježi planinski zrak, gromovima i kišom osvještan. I opet svaku stazu i stopu planini znam. Nije to pitanje stečene vještine. U pitanju je genetski kod i ova  vrela  krv.  A onda se nađem u hodnicima vremena i prođem kroz Titograd prošloga vijeka. Sjetim se opet prosječne Crnogorke - majke, sestre, supruge, kćerke. Njen ambijent je neuporedivo bolji, ona ima predispozicije za nešto drugo, drugačije, ali programirana je da bude što i svi njeni ženski prethodnici - oslonac i borac, pregalac i temelj. Ona je sva od ljubavi, a nije joj vješta, ona može promijeniti svijet, a ne čini to, daje, a ne uzima, samouvjerena i pravična bori se za svoj dom. I vremeplov me vraća u moje vrijeme đe smo pred zakonom isti i muž i ja, vele škole da jednako znamo, novo je doba, a ona moja baba od mene još više čudo čini. Legalno - pravni status žene napredniji je nego ikad, žene su i intelektualke i domaćice i odgajateljice i učiteljice, i prijateljice i gore od želje da postavljaju pitanja, traže odgovore, odolijevaju iskušenjima u urbanim neokapitalističkim uslovima, ima ih u svim profesijama bilo da su majke, sestre, kćerke, udate, raspuštenice, udovice, zauzete ili slobodne, u dozvoljenim ili zabranjenim šemama njihov genetski kod nije mnogo evoluirao. Taj feeling požrtvovanosti, odanosti, predanosti uporno potiskuje pokušaje ekspresije slobode, jer je žena i dalje u raljama, rinta, pere, doprinosi, kuva, brine, valorizuje pa rashoduje i tako opet sve iz početka. Od žene se ne očekuje da bude " majstor za sve" već se to podrazumijeva. To podrazumijevanje u manjoj mjeri potiče od muškarca. Mnogo ga više nameću ostale žene i svi ti ženski preci koji stoljećima vrište u nama. Žena je metla i lopata, mašina za rađanje ( po želji muške đece) ,  stvaralac i pregalac, motivator i inspirator. Sloboda novog milenijuma nije relaksirala ženu da efektivno koristi svoje vrijeme prvenstveno u svoju korist, radi razvoja i dominacije njenih talenata i unutrašnje ljepote. Na žalost, u njoj vrište generacije i generacije prethodnica istog genetskog koda. Svijest sporo sazrijeva, a i kad sazri primjena je prilično spora. Naša žena lijepa je u svojoj odanosti, nije manipulativna i najčešće je suzdržana. To joj je u odgoju. Čuh vic - nešto kao Francuz ima ženu, voli ljubavnicu pa se onda navode još neki primjer pa kaže :" Crnogorac ima i ženu i ljubavnicu, ali zna se - najviše voli majku!"
Po nekim anegdotama najbolji je u ulozi papučara kad se ne oženi iz Crne Gore. Ima istine u tome. Mislim da znam u kom grmu leži zec - u problemu naše žene da se u najpozitivnijem mogućem smislu relaksira stega tradicije i očekivanja svih onih koji su joj realno gledano u životu totalno nebitni. Odbaciti šemu, šablon i slijediti instikte u vlastitom poimanju slobode i organizaciji života. Jer kad sve saberemo i oduzmemo život je dar,a poklonu se treba radovati, Sunce svojom putanjom grli sve četiri strane svijeta, tako i prošlost treba biti reper dobrog i onog što odbacujemo , sadašnji trenutak - trenutak za vječnost, budućnost - ono što želimo i očekujemo. 







utorak, 16. siječnja 2018.

Inicijativa

   Grehota je vidjeti nedostatak inicijative kod omladine za bilo koju vrstu rada, razvijanje vještina, dobročinstvo i sl. Sve se svodi na kult kafane i shoppinga. Bi li đe kakvo momče mlado da bi moglo metar drva śekirom iscijepat ili đevojka da dugme prišije, neki komad robe prekroji i sl. Sad će neko reći prevaziđena je ta priča, a toliko je nekih drugih kultura i zajednica (protestanti npr) koji njeguju kult rada, rada zarad uživanja, održavanja zdravih stilova života, radnih navika?Te zdrave i progresivne radne navike krasile su prethodne generacije sa ovih prostora, koji su osim njih nosili neke svoje ideale, načela. Čini mi se ljepše je sa normama, no sa filozofijom obezvrjeđivanja, čistije s obrazom no s nečim drugim, lijepo je  imaš i daruješ što se parama ne može kupiti.

Stečeno pa izgubljeno

Prije nekoliko godina usvojen je u Skupštini Zakon o majkama sa troje i više djece. Bilo je jasno koja je populacija ostvarila pravo na isti. Bilo je jasno da se na definisanju podakata nije radilo kako treba pa se o svemu u javnosti povela ogromna debata. Ne komentarišem političku dimenziju priče. Obični narod (njegov ogromni dio) rastrgnuo je lavinom negativnih komentara korisnice i njihovo stečeno pravo, pogotovu ciljajući na njihovu starosnu i reproduktivnu dob. Ne sjećam se da je što drugo bilo ovako inspirativno. Onda je sud utvrdio da stečeno pravo treba ukinuti. Arena je opet oživjela. Ja i dalje pričam o reakcijama običnih ljudi. Odnekud u javnosti krenu priča o diskriminaciji i poređenju žena koje su rodile jedno, dvoje ili nijedno. I opet isto, lavina komentara, hajka.... Jednoga dana žene su ostale bez nadoknade i masa je bila zadovoljena. Onda su krenuli protesti i opet osuđivanja. Žene su protestvovale na prostoru kuda prolazi saobraćajna žila kucavica grada i nije nam bilo pravo. Narušen nam je komoditet. Zakon loš. Od početka je bilo jasno što će se desiti. Čini mi se da je neka ideja da se olakša ženi, da se pokuša poboljšati težak položaj i zahtjevan ritam života nekome ko obnavlja mladost nacije nije adekvatno razradila jer nije bilo volje za to. Svaki akter je vukao na svoju stranu, rukovođen svojim interesima. Žene su najprije stekle pravo. Onda im je to pravo oduzeto. Jednom stečeno pravo uvijek je bilo doživotno stečeno. Sada više ne. Nije sporno ni to. Ko su bile žene koje su stekle pravo? Većina u poodmaklim godinama.Dobar dio njih je malu penziju zamijenio nadoknadom. Ajdemo i tom logikom da veći dio nije ni trebao da ostvari pravo na istu. I ostaje nam jedan dio - u stanju socijalne potrebe. Sirotinja.Jedan dio kome je ugašena nada. Jedan dio koji se nije mogao ni čuti, niti izdvojiti. Zašto? Jer je masa bila žedna osuđivanja. Jer je masu ždrala zavist. Dakle, ne institucije, ne sistem nego građanstvo koje je davno izgubilo empatiju, koje je naučilo poput bijesnog lava da na komade rastrgne žrtvu. Onda su se pojavili neki "aktivisti" da doliju ulje na vatru. Psihologija mase. Teško je pomiriti se sa tim da je nekome drugome nešto olakšano. Teško je u stvarnom svijetu " lajkovati" nešto što nije popularno. Postoji li nešto mimo sistema da se bavi duhovnim životom građana? Gdje je nestala plemenitost? Crnogorska tradicija prepuna je primjera uzajamnog pomaganja, saosjećanja, brige? Đe smo se to mi izgubili? Zašto smo drugačiji? Jesu li krive žene što su ostvarile pravo? Jesu li krive štoim je isto oduzeto? Jesu li krive žene što su rađale djecu ( troje i više) ? Je li isto podizati jedno ili troje? Zašto je izglasan zakon? Svi su od njega na gubitku. Za sve je kamen spoticanja. ZAŠTO? Zato što je dato, pa je ukinuto! Toliko političkih aktera, a niko se nije sjetio da predloži ili da se posveti izradi kvalitetnog programa socijalne zaštite, ali zato sjetva gluposti ne jenjava. Među građanstvom ne sazrijeva svijest o tome da na produktivan način treba prilagođavati sistem svojim potrebama. Mi, građani koji svoje slobodno vrijeme rijetko ispunjavamo volonterskim radom u dobrotvorne svrhe ponovo upiremo optužujući prst, a i sami nosimo dio krivice.

Zdrava hrana za poručiti

Selo Orahovo nalazi se na 24 km  sjeveroistočno od Podgorice. Ako se odlučite da svom životu dodate sasvim novu dimenziju probajte  krug ...