U parkiću veseliću....

 Čudna smo mi sorta svakako...... Dobri smo na riječima. Volimo društvo i društvene mreže. Dajemo sve za prirodu - odlično uzgajamo beton. I nema da fali!
Djeca nam se igraju u zatvorenim prostorima, vozimo ih na sve željene destinacije, razvijamo sportski duh u školicama sporta koje su prije svega komercijalnog karaktera.

I tako igra teče. Iako ima javnih parkova, redovno su oštećeni i demolirani. Ipak, moja priča ide u drugom pravcu.

Jednom je kao u bajci postojao jedan kvart. Njegovao je navike nekih prošlih vremena: neumornu dječiju igru, pune klupe brižnih roditelja. Maštovitost X- građanina rezultirala je sređivanjem kvarta i dobijanjem divnih travnjaka i prekrasnih sadnica koje stvaraju prijatan hlad.

Vrlo rijetka pojava za naš kult betona. Sada slijedi pitanje koje se ne uklapa u koncepciju teksta  - a to je konflikt interesa generacija. Revnosnom gospodinu X odgovaralo je da sredi jedan prilično neugledan prostor, ali mir koji zelenilo pruža nije se uklapao sa dječijom grajom i brižnim potrebama roditelja.

Travnjaci su oivičeni željeznom ogradom i svi smo upozoreni da trava želi da spava. Djeci je trebala igra, a roditeljima razonoda.


Gospodin X nije bio saglasan pa je počeo da izmješta i zaliva klupe. Poruka je jasna. Sporazum nije bio moguć. Gospodin X je zamijenjen. Kompromis je nađen. Dvije površine su dodijeljene djeci. Tako je i naš novi park ponovo postao javna površina dostupna svima.

Ima tu sporadičnih negodovanja ali i prostora za sve. " U parkiću veseliću neumorno igra teče svakog dana do kasno uveče." Okuplja se i staro i mlado.

Ljudi se druže, ljubimci olakšavaju i svi su sretni. Manje- više.

Javna površina je dobrobit svih građana koji žive na jednom prostoru. Kreativnost konfliktnog gospodina X rezultirala je lijepo uređenom zelenom površinom i to jednom od rijetkih u gradu. Djeca su radost i vizija jedne nacije i imaju prava na igru.

Razlike postoje, interesi nisu isti, ali svi smo jednako ljudi.

Ljudi koji ne žele da se miješaju u svoj posao

Postoje ljudi koji ne žele da se miješaju u svoj posao.
To su oni slovodršci koji sa velikim samopouzdanjem ušetaju u svoj radni prostor i naizgled drže sve konce u svojim rukama. Njihovo postojanje je pogubno posebno ukoliko opis njihovog radnog mjesta obuhvata neku ciljnu grupu.

 Zanimljivo je da se na njih niko ne žali, da nemaju propusta u radu, nego da na pomen njihovog imena često čujemo kvalifikatore tipa: kralj, legenda i slično. Oni to suštinski i jesu jer u svom radnom okruženju imaju hiljadu budala koje im aplaudiraju dok najčešće grcaju zatrpani svojim i tuđim poslom. Ljudi koji ne žele da se miješaju u svoj posao  nisu demotivisani lošim primanjima, oni samo guraju probleme pod tepih i stvaraju sizifovski posao onome ko ih u obavezama nasljeđuje. Sjajni su manipulatori, u stanju su dugo da drže pažnju auditorijuma,odlični su zabavljači.

 Autoritete poštuju po potrebi, zbunjujući ih naizmjeničnim povlađivanjem i oštrim suprotstavljanjem. Zato im sve polazi za rukom. Oni ne pate od položaja i pozicije jer im je glavni moto da ne ponesu odgovornost za ono što rade. Toliko su snalažljivi i sposobni da nađu legalne, dodatne izvore finansiranja tako da se bezbjedno ljuljaju u svojoj indiferentnosti.

Njihovi propusti su rušilačke snage, a okolina ih prati kroz osmjeh i odobravanje. Ljudi koji ne žele da se miješaju u svoj posao utkani su u sve sfere života, pustili su svoje pipke mnogo dublje nego što bi savjesni i odgovorni profesionalac ikada i pomislio da učini.

Vrlo su sujetni i osvetoljubljivi, te nije lako uhvatiti se u koštac sa njima. Velemajstori su u spletkarenju i podmetanju, što im u krajnjoj liniji i leži zbog snage intelekta i verbalne visprenosti. Koliko ovakvih jedinki prepoznajete u svom okruženju? Koliko sposobnih ljudi čeka  da se lati posla sa već prašnjavim papirima u tamo nekoj arhivi?

 Krivite li sistem? Krivi ste vi! Sve pozitivne promjene u društvu kreću podizanjem nivoa građanske svijesti. Jesmo li u toku? Alternative nema.

Genetski kod u sportu

Ovo ljeto ostaće upamćeno po vrhunskim sportskim rezultatima koje su ostvarili sportisti sa ex YU prostora.
Iako ima mnogo onih kojima ova Ex YU kovanica bukvalno para uši i izaziva nelagodu, dosta je i neistomišljenika kojima je plasman Nogometne reprezentacije Hrvatske u "predvorje raja" izazvao talase euforije, nostalgije za bratstvom i jedinstvom, želju za dobrim i zdravim susjedskim odnosima.
Primjetno je da su mlade generacije mnogo zdravije rezonovale stvarnost od starijih.
Istovremeno, Novak Đoković se osvajanjem Vimbldona trijumfalno vratio na tron, prethodno pozdravljajući uspjeh vatrene reprezentacije.
Pred Novakom su bile prepreke tehničke prirode kojima se dodatno intenzivira psihički pritisak, ali on je do kraja bio usredsređen na pobjedu.
Borba Hrvata sa Francuzima bila je borba Davida i Golijata, jer je Francuska reprezentacija sve osim nacionalna. Hrvati su ono što jesu - igraju srcem.
 Moj balkanski genetski kod daje mi za pravo ovakav komentar iz razloga što je isuviše očigledna razlika - hrvatski igrači vs "melting pot."
Iako je to politički ispravna odluka mi koji podržavamo vatrene rekli bi da nije i korektna. Iako je bilo nemoguće izbjeći komentarisanje finala (fudbal je to, za prosječnog Balkanca zakon među sportovima) bilo mi je zanimljivo opservirati puč i njihovu percepciju sportskog ljeta, kalendarski 2018-og.

Ako si altruista i prije svega stremiš čovjeku naravno da ćeš svim srcem podržati ekipu koja ti je jezički, kulturološki, geografski bliža.Ali, svaku.
 Odavno je kod nas poltronstvo prepoznato kao stil života, pa u skladu sa tim mnogi su navijali za Hrvatsku, a nisu ni registrovali učešće reprezentacije Srbije koja je btw bila sasvim ok, ali čik ne leži vraže - nisu imali podlogu niti adekvatno zalaganje od strane Fudbalskog saveza matične države, niti je UEFA reagovala na neke delikatnije situacije.
 E to što ove dvije institucije nisu odradile posao kako valja je predvidljivo, ali poltronski odnos polusvijeta koji uporno dolazi do izražaja meni lično vrlo je iritantan.

S druge strane bilo je srpskih "rodoljuba" koji su navijali za reprezentaciju, ali su u kladionici suvereno ulagali novac na protivnika.
 Potpuno je suvišno komentarisati one koji su navijali za sve "koji su protiv nas" samo da ne bi podržali sjajnu reprezentaciju Hrvatske.

Javno mnjenje je opominjalo, ukazivalo, dijelilo se, komentarisalo, čule su se razne poruke političke ovakve i onakve sve dok Novak ne reče javno da podržava susjede na svjetskom prvenstvu u Rusiji.
S jedne strane, salve oduševljenja, s druge strane- medijski linč. A Novak, neponovljiv, vrhunski sportista, sjajna ličnost, dijete iz mješovitog braka ( otac - Srbin, majka - Hrvatica) je uvijek iznad svih.

Pročitah u štampi da mu se na podršci zahvalio sada najbolji fudbaler svijeta Luka Modrić - veličina u ljudskom i sportskom smislu.
I tako ostasmo mi pod utiscima jednog ljeta koje je ponovo izazvalo emotivnu bujicu nas Balkanaca, podijeljenih u stavovima, oprečnih u djelima i reakcijama.
Balkan - izvorište strahovitih kapaciteta, enormnih potencijala uvijek tu na dohvat vječito željenog, svim srcem voljenog sna - da, na dohvat samo.

Valjda nam ta sama naša priroda, genetski kod, krv u žilama stalno tako maše onime što nam realno pripada, a na korak je od nas. Jer, realno bolji smo oduvjek u areni sa mnogo većim i zastupljenijim narodima od nas i to ne samo sad, već oduvijek.
Na kraju zanima me đe smjestiti nas koji volimo sve ex YU narode, ne pravimo razlike među narodima, vjeroispovjestima, nego samo među ljudima i nesojima, kako kategorisati nas kojima je srce puno kada momci sa Balkana ruše sve svjetske rekorde i igraju srcem i kad dobijaju i kad gube.

 Da li mi demantujemo one koji nam oponiraju činjenicom da sportski događaji u kojima učestvuju igrači sa Zapadnog Balkana itekako pomjera i evropske i svjetske granice.Zar takav Balkanac nije Cosmopolitan?

Možda je simbolika u kiši koja je padala....

Staro za novo - svoje za tuđe!

Kad smo prestali biti bezbrižni? Kada smo izgubili predstavu o sreći? Da li smo možda u apsurdnoj žurbi za vremenom negdje zaturili sami sebe?
Kraj svake psihološke analize svodi se na to da su odgovori u nama samima. Kakav šablon!
Mislim da sam jednog jutra na putu za društvenim standardima zaboravila na svoj unutrašnji svijet, motivaciju i dinamiku. Zaboravih stare, dobre okuse i mirise, više i ne znam što je to što mi prija.
Sve se pretvorilo u rutinu i nametnute standarde. One standarde koji ne traže specifične okuse i mirise, samo meni znane boje i obrise.
Tako su jedno jutro izbrisana omiljena mjesta. Stopila su se sa standardima i nemaju svoju čar. Neprepoznatljiva su nama koji smo ih uvijek doživljavali kao dio nas samih.

Sada gutamo u krupnim zalogajima sve ono što je tuđe, ne pravimo pitanje, čak i ne sažvaćemo težak zalogaj, valjda tako zavaramo gorak ukus u ustima.
I pozajmljujemo tuđe i prisvajamo ga ne prilagođavajući ga novoj sredini. I to tuđe ne poznaje više ni tuđin od kojeg je poteklo ni standard koji ga je modulirao.

One stare vrijednosti, tradicije, običaji blijede polako, zanemareni i zaboravljeni od onih koji su najviše trebali da ih čuvaju, a oni su odlučili da ih zanemare, proglase zastarjelim i prevaziđenim nalazeći im nedostojne zamjene.

Sva napredna društva brižljivo čuvaju svoje tradicionalne tekovine, a na temelju njih grade nove stvarajući savršen sklad.

I kao što reče moja draga prijateljica: "Balkan nije geografski pojam već mentalni pravac u psihologiji."

I samo na tvoj rođendan

Ne postoji više ništa o životu i smrti što već nije zabilježila ruka pjesnika. Književno stvaralaštvo, po meni je najživlja tekovina ljudske civilizacije, zbog njegove moći putovanja kroz vrijeme, objedinjavanja generacija koje se realno u stvarnosti ne mogu susresti, ali se prirodnim zakonima nadovezuju jedna na drugu.

Život nije fizičko bitisanje, život se svodi na relacije pojedinca sa drugim ljudima i odnos prema društvenoj zajednici kojoj pripadaju. Mislim da su na dobitku ljudi koji su sposobni promijeniti sredinu u kojoj žive i doživjeti kulturološke, sociološke, vjerske, jezičke i druge razlike kao veliko duhovno bogatstvo, a nikako kao razdor.

To je put sazrijevanja koji se račva onako kako niko ne može predvidjeti. Gdje god taj put vodio, srce uvijek vraća na početak. Sva životna filozofija i sva stremljenja čovjekova, njegove odrednice i misli pohranjene su u djetinjstvu. Tu su sve naše kočnice, sve naše motivacije, djetinjstvo je izvor intuicije i slutnje. Sjećam se..........................

I opet pada kiša i teški su oblaci.

Zamuti se pogled i odnekud grije plam žute voštane svijeće.Pred očima su živa sjećanja, draga i daleka, kao da pripadaju nekom drugom univerzumu, kao da ja nisam ja.

Naučim srce da čami i ćuti i nosi u sebi sve ono što još ponijeti može. I znam postoji još uvijek jedan put i dijeli dvije zelene doline, jednu koja je život i sadašnji trenutak i drugu koja je prošlost i smrt. Uvijek sam se radovala prvoj, jer je nosila žive slike i sada drage uspomene.

Druga mi je bila misteriozna, nepoznata, ali sam i tada znala da mi pripada isto kao i prva. Danas, kad zakoračim tim istim putem duša mi čezne za prvom dolinom, dolinom djetinjstva, koja je sada pusta i jezivo tiha.Onda se slomljena okrenem ka onoj drugoj i shvatim da mi sakriva sve ono što sam nekada voljela.

Ali, ta je dolina nedodirljivo hladna, uzvišena u svojoj ljepoti hrastovih grana i hladnog kamena. U njoj nema odjeka, moj glas u njoj se ne čuje, uzalud dozivam. Dvadeseti dan mjeseca februara, 2018 ljeto Gospodnje. I samo na tvoj rođendan krenu sjećanja, sjećanja na drage ljude kojih više nema.

Tri mjeseca raspusta

U početku nijesam obraćala pažnju, zapravo uvijek se znalo što je laička, a što stručna javnost. Onda je krenula lavina onih koji su se besomučno obrušavali na našu profesiju.
Najprije su nas krivili za raspuste i praznike, a zaboravili su da je većina njih na raspustu mnogo puta u toku zvaničnog  radnog vremena. Zaboravili su da su im mnogi predmeti ostavljeni ad acta, da im mnoge fascikle kupe prašinu po zaboravljenim ladicama, da se jedva  posla late dok dobro čaršiju ne pretresu.
Onda su se kobajagi čudili što mi to radimo kada nema nastave, a zaboravili su koliko su puta gubili svjedočanstva, odjavljivali, tragali za novima. Ne pade im na pamet da postoji jedinstvena matična knjiga, da je neko zaslužan za njeno uredno ažuriranje.
Često su uz uzdahe konstatovali kako smo novčano nagrađeni za ekskurzije, škole u prirodi i sl. Nikad se nijesu zapitali kako nas nekoliko vodi brigu o moru djece, u najluđim godinama, često po inostranim rutama, uz gotovo nepodnošljive fizičke napore. Naravno, nikad neki od njih ne pomenuše kolike su njihove dnevnice za službena putovanja, da ne pominjem ostale pokrivene troškove.
Zamjeriše nam da se nijesmo dovoljno osavremenili kroz edukacije, ne znam da li ima branše da se više edukuje od nas?Evo nam u susret hrli tržište seminara, sve o našem trošku.
Isprozivaše nas zbog neobjektivnosti u ocjenjivanju. Protekcija, kažu. Ne znam samo ko je traži? Ko vrši pritisak?
Brinulo ih je da nam je premalo par časova dnevno, a ne pade im na pamet da nastavnik koji drži do svog profesionalnog integriteta mora na čas otići spreman , informisan i pripremljen da odgovori na mnoga nepredviđena i neočekivana pitanja. Toliko o predvidivosti radoznalih.
A kakav nas je to pobogu administrativni posao spopao? Od elektronske baze podataka, preko ispisivanja svjedočanstava, diploma, upisnica, ljetopisa, planiranja, IROP-a, svesaka akiva i sekcija, ne nije to bog zna šta.

Opet jeste teško i uvjek je izazovno. Moj odgovor na sva ova pitanja da iako şmo progonjeni raznim besjedama, nagrađeni smo jer je naša ciljna grupa mladost. Uz njih i mi rastemo i sazrijevamo. Živi smo ljudi. Trudimo se, uspijevamo, radimo pa i pogriješimo. Ali, za razliku od drugih profesija naše greške se kažnjavaju stubom srama. Jedan učitelj, oko njega hiljadu lica, svaki čas - posebna priča, maksimalna koncentracija, nije prikladno zamisliti se,biti tužan, zakasniti, jer drugog termina nema.

I  kakvi god da smo mi smo tu zbog djece, mi prosvjetni radnici sa ličnim dohotkom malo nižim od prosječnog, mi koji činimo intelektualnu većinu društva kojem pripadamo, takvi kakvi smo izvodimo mlade generacije i učestvujemo u kreiranju budućnosti ovoga društva, po diktatu i očekivanjima istog.

I tačno je nijesmo svi isti, i ne bi valjalo da jesmo, jer nam trebaju pokazatelji i za dobro i za loše.
Valjda je tu ravnoteža.

Riječ

Ništa ne može donijeti veću radost od riječi. Ne postoji materijalno dobro koje može oplemeniti čovjeka kao što to može učiniti riječ. Njome se obogaćuje duša, izjavljuje ljubav, riječju oživljavamo najdraže uspomene i dijelimo ih sa dragim osobama. Riječ donosi podršku, osnažuje volju, pruža utjehu. Velika je moć riječi. Njena snaga planine pomjera, kamen pretvara u prah. Ako volite, izjavljujte ljubav, ako vam je srce veselo zapjevajte odu radosti, ako dragi ljudi trebaju vašu podršku budite od svjetlosti brži, od sunca topliji. Davanje donosi unutrašnji mir. Svakog trena treba emitovati pozitivne signale i time sprečavati loše događaje. Sve što sročite direktno vam se vraća, zato govorite jezikom mira i ljubavi. Jer, riječ može biti i od olova teža, kao metak ubojita, od sječiva hladnija, poput zemljotresa razorna. Teška riječ razdvaja i lomi, udaljava i rastavlja. Preusmjeriti loš tok misli i nekom sitnom zanimacijom opet proizvesti riječ- riječ vjere i nade da zlo može biti zbrisano,da patnju može zamijeniti radost. Jednom izgovoreno više se ne može povući. Ključ je u onome nedorečenome, u onome što smo prećutali. Tada oči otkrivaju sve. Pogled kaže sve što srce skriva. A riječ, ona se pretvara u prostitutku, mijenja oblik, provlačeći se od usta do usta, od ljepotice baba postane, od svjetlosti se u mrak pretvori, lijepo izbriše, a grdnim se zori. Čovjeka djela kazuju, a riječi predstavljaju. Loši ljudi vodu mute, prave prokazuju, čestite blate, igraju se riječima, zlo drugome priželjkuju, mutnom vodom sebe truju.

Tehnika i prijatelji

I tako imam ja puno dragih osoba,daleko od mene, mislim na njih često i volim ove tehnološke izume upravo što mi ih približe pa mi učine dan ljepšim. A ima i onih drugih za koje bi platila da ih ne gledam a stalno ih srijećem..Šalim se naravno, no u svakoj šali ima pomalo istine. Digitalna komunikacija daje veliku slobodu i ogroman prostor da iskažete svoju kreativnost i spontano se izrazite po pitanju tema koje vas zanimaju.Pozitivna online energija kulminira u mogućnostima da se povežete sa osobama svugdje u svijetu, da vidite draga lica, koja niste vidjeli goodinama, sve može i sve je lako dostupno. Zato treba uživati u prednostima virtuelnog svijeta i pametno surfovati.

Svijest i savjest

Vrlo je primjetno da su ljudi nervozni, skloni kritici, nezadovoljni. Društvene mreže ponudile su priliku građanstvu da upre optužujući prst u sve ono što ih čini nezadovoljnim. Nikako da ljudi shvate da se prvo svoje dvorište sređuje.Kako? Podizanjem građanske svijesti. Ne možete se parkirati na trotoaru. Ne možete preko reda nigdje. Ne možete se baviti ugostiteljstvom, a usluživati goste tako što ćete ih prethodno izmoriti beskonačnim čekanjem. Ne možete prodavati proizvod po enormnim, nerealnim cijenama. Prevarićete klijenta jednom, sledeći put vam neće doći. Ne možete biti medicinski radnik, a ne pokazati empatiju. Ne možete se praviti da ne vidite trudnicu, dijete, majku sa djetetom i da im ne date prednost. Νe možete  dijete  držati u  krilu  dok  vozite . Ne  možete bacati  smeće gdje vam se prohtije. Zapravo, možete, ali nemate pravo kritikovati. 

Discard reakcija

Što sam se ja umorila od nepristupačnih, "velikih", sebi i uskom krugu dovoljnih. Taj osjećaj kad se primjera radi informišeš o nekim podrazumijevanim situacijama, pa ti "visoko-kvalifikovani profesionalci" krenu objašnjavati "nedokučivo" i samo njima poznato stvarno mi izaziva discard reakciju. Svakodnevno se nađu nekakvi "pametnjakovići" te se nameću nekom besmislenom retorikom, lele im u pamet.Plaćala bih im da me zaobiđu!Ali takvi ljudi odgovaraju svakom vremenu i svim prilikama. Oni se uspješno uklapaju u sve "novonastale" situacije, sve im je prihvatljivo i nikada nemaju zamjerku. Njihova ubjeđenja se mijenjaju kao boja lišća kroz godišnja doba, a kičmu savijaju kao list na vjetru. Uvijek su u prvim redovima i ne puštaju nikoga, šićare i na krupno i na sitno. Sva lica i naličja prolaznog čovjeka.

Gradski prevoz

Na putu prema bloku jutros pade mi na pamet kako je u mnogim mjestima javni prevoz utkan u dušu grada.Primamljivije je koristiti npr. metroe nekih velikih gradova nego sjesti u sopstveni auto i odvesti se na željenu destinaciju. Ovo je naročito karakteristično za evropski kontinent, gdje su brižljivo sačuvana tradicionalna obilježja, stara jezgra grada i sl. Javni prevoz je stil života, organizacija kretanja i ušteda ličnog ili porodičnog budžeta. Kad je u pitanju geografski bliži prostor mislim da su beogradske trole i tramvaji neprevaziđeni. Živo se sjećam kako se moj  dragi iščuđavao mojoj upornosti da po ciči zimi tramvajem broj 7 tražim vezu sa Knez Mihajlovom da bih na jednom kiosku kupila crnogorsku dnevnu štampu. Meni  dragoj  osobi će se urezati u pamćenje jedna vožnja toplim starim tramvajem ka Vukovom spomeniku i kako nešto na izgled tako trošno može biti primamljivo i lijepo. Mnoge urbane legende vezuju se za gradski prevoz. Onda se sjetim da Podgorica već duže vrijeme nije nikako organizovana po ovom pitanju, te da samo određena, malobrojna populacija koristi gradski. Vrlo je upitan i red vožnje na nekim linijama.Stalno ιmprovizacija, nikada  organizacija .

Kafana

Kult kafane nigdje nije postao gotovo mitološki kao na Balkanu u nekoliko zadnjih decenija XX vijeka. U kafani su se razmjenjivale informacije, širile senzacije, u kafani se drugovalo i tugovalo, radovalo i pjevalo. Mnogi su dogovori a i sukobi izašli iz kafane.Poznanstva i rastanci takođe. Nezaobilazna kutija cigareta, kratko žestoko, gromoglasan smijeh, dobacivanja, ture, ljubavi, društvena interakcija širokih narodnih masa učinilo je kafanu INSTITUCIJOM širom ex YU i to je s pravom značajan kulturološki fenomen koji je stvarao jedinstven i prepoznatljiv socijalni milje.Iako postoji riječ koja je može.koncizno opisati onda je to MERAK bez konkurencije.

Misli globalno, djeluj lokalno

Nisam protivnica globalizma.Međutim, nije u redu zaboraviti lokalno i zavičajno. Nije u redu odreći se tradicije.Govorim o vještinama, praktičnim znanjima koja se nijesu mogla dokumentovati, nego su se prenosila s generacije na generaciju. Koliko je samo bilo učenih ljudi koji su se ipak profesionalno opredjeljivali za porodične zanate i veoma dobro živjeli.Sjećam se domaće radinosti koje su uglavnom praktikovale žene. Jedno divno karirano pleteno ćebe sa resama grije mi dušu. Sjetim se proizvoda koje moja generacija može samo da pomene imenom, jer ih gotovo niko od nas ne umije napraviti. Putujući sjevernom Evropom bila sam frapirana kako su ljudi očuvali tradicionalna obilježja iz davnih vremena, znaju davnašnje vještine i ne zaboravljaju ih. U crnogorskim brdsko-planinskim predjelima ljudi su umjeli liječiti ljekovitim biljem, jer ga je bilo i još uvijek ga ima posvuda.Koliko je tek pobacanih, neponovljivih starih predmeta koje bismo u nekom od narednih perioda života htjeli imati kao uspomenu? I tako, vrijeme prolazi, nastojimo da budemo u trendu, zaboravljamo staro (neko iz straha od blamiranja, neko zbog nedostatka vremena), imamo nadogradnju, a temelji poljuljani

Vakcinacija

Poslednjih godina u javnosti se sukobljavaju dvije struje - obavezna vakcinacija ili protiv iste? Ono što mi kao laici znamo, učeći istoriju prije svega jeste da su mnoge epidemije različitih bolesti u prošlosti odnijele milione života, da su ljudi umirali od ne baš tako teških bolesti dok nauka nije stopirala pošasti medikamentima (pelcovanje zarad sprečavanja opasnih bolesti; Flemingov izum penicilina; antibiotici i sl). Danas usled vrtoglavog naučno-tehnološkog razvoja informacija mutira poput najopakijeg virusa. Sve je svakome dostupno i svi u sve imamo uvid. No, zaboravljamo da se svi podjednako dobro u sve baš i ne razumijemo. Jednom mi je jedna divna osoba objasnila da u medicini 2+2 nijesu uvijek 4. Napadati farmaceutsku industriju zbog ispravnosti vakcina i ostalih medikamenata ( posebno je diskutabilan kvalitet proizvoda namijenjen ekonomski i politički nestabilnim regijama - po meni ovo poslednje bi trebalo biti uzeto u obzir) moglo bi biti opravdano isto koliko i napadati interese onog drugog lobija (razlozi kampanje i njeni inicijatori-finansijska korist). Naučno-istraživački rad u ex YU republikama vrlo je malo finansiran i ako jeste čisto sumnjam da je nezavisan. Gašenje Instituta Torlak u Beogradu je jedan od primjera koji ide u korist ove tvrdnje. Ljekari kažu da se vremenska linija pojave prvih simptoma autizma poklapa sa životnom dobi djeteta koje treba da primi MMR vakcinu što može roditelje dovesti u zabludu. Nedavno je DZ Podgorica sproveo kampanju Ne dajmo djecu bolestima, što je po mom dubokom nahođenju puni pogodak ako se uzme u obzir epidemija u okruženju i u pojedinačnim slučajevima smrtni ishod zbog komplikacija bolesti usljed neobavljene vakcinacije. No, siti gladnom ne vjeruje. Na žalost, mnogi ljudi zbog neznanja preferiraju uvjeravanje ličnim iskustvom što u ovom slučaju može imati ili fatalne posljedice ili (u suprotnom slučaju) prihvatanje vakcinacije

‚‚A vozovi idu danju, noću....''

Orient Express.Glamurozno putovanje na relaciji Pariz-Istanbul ili London-Venecija. San svih hedonista, altruista, žednih kulture, života i smisla. Danas "palata na šinama", u prošlosti spoj nespojivog, spoj kultura, Evrope i Orienta. Orient Express za ljubitelje baletristike, filma,umjetnosti.Orient Express simbol romantike, davnih ušuškanih priča, bijeg od stvarnosti. Pruga Beograd-Bar. Entuzijazam i predanost jedne generacije. Nije to bio ekonomski isplativ poduhvat. To je bila dobrovoljna radna akcija jedne generacije, njenih ideala.Pruga Beograd- Bar jedna od najzahtjevnijih u Evropi, sa vijaduktima, tunelima, mostovima. Neukrotiva ljepota prirode, nebu pod oblake. Ne znam za vas dragi moji ali u današnjim uslovima ne putujem željeznicom. "A vozovi idu, danju noću...."

Odliv mozgova

Odliv mozgova (Flow of brains). Mislim da je ovaj trend počeo nekoliko godina prije raspada EX YU. Dolazak jahača apokalipse predvidio je Branko Ćopić, jedno od najvećih imena jugoslovenske književnosti, čija su djela prevedena na nekoliko svjetskih jezika. Intelektualno upotrebljivi mladi ljudi otisnuli su se u bijeli svijet u želji da se afirmišu profesionalno, nađu priliku i respekt za svoje kompetencije. Nedavno je predsjednik Donald Trump imenovao Jelenu Obrenić McWilliams na poziciju predsjedavajućeg US Federal Deposit Insurance Corporation. Dotičnu damu roditelji su poslali u US na školovanje.Studirala je na Univerzitetu Berkley, California. Nije samo egzistencija i profesionalna afirmacija tjerala Ex Jugoslovene da traže svoje mjesto pod suncem daleko od rodne grude. Druga grupacija bili su mješoviti brakovi, parovi koji su izabrali ljubav, a ne mržnju, zajedništvo, a ne rat. Osim svoje humanističke crte bili su itekako radno i stvaralački upotrebljivi. Da li je ovo priča o ljudima koji su vrednovali život, slavili ljepotu življenja svojim duhovnim stremljenjima ili su bili oni koji su lako okrenuli leđa i otišli, daleko od domovine? Suvišno je pitati da li im je postojbina dala šansu? I na kraju opet početak - ko nas više obavezuje preci ili potomci?

Krtole

Danas smo jeli  domaći  krompir . Nije bogzna bilo roda, ali tako je i posijanο, bez hemije. Taj  ukus večeras za mene je kraljevski! A onda kontam kakvim se otrovom hranimo jureći raznorazne akcije I reakcije. Uništena je domaća proizvodnja hrane,selo je utihnulo, a katuni pusti. Jedemo proizvode iz JeVrope, pa se punimo vještacima na račun hipertenzije, dijabetesa, autoimunih bolesti. Farmaceutska industrija nudi substitute pa postajemo ovisni. Mutiraju bakterije i virusi, đeca nam žude za nekakvima prislačicama sve dok ne obezube,po restoranima sve velji pljati s jelima od dvije lužice;nazive da im zapamtiš tri dana da vježbaš, a moderne domaćice narodnu kužinu preziru.I kao što jednom reče moj stari :"nema više brava po katunima,spuštiše se u gradove".

Seljanka

"Seljanka"je: 1. osoba ženskog pola koja ne usporava brzinu svog motornog vozila na obilježenom pješačkom prelazu, a u blizini škole
2. ista kategorija koja džipom ulazi na parking vrtića trubeći u histeriji da se prikladno parkira
3. ista kategorija ostvarena u ulozi majke koja svojom neprikladnom garderobom otkriva više nego što njena okolina želi da zna
4. osoba ženskog pola koja svojom pozom blokira ulaz u neku instituciju,jer joj low IQ ne dozvoljava da ukapira da još neko želi da prođe (krave imaju cingare pa znaju trase kretanja)
5. ista kategorija koja se nagurava na silu I na sramotu da završi sebi sve preko reda, pa drugi neka crknu
6.slična neprosvijećena osoba koja ne ustupa mjesto u javnom prevozu namijenjeno djetetu, trudnici ili starijoj osobi. Seljanke su gospođe koje žive na selu,ali su kulturno i lijepo vaspitane.
Ovo pod navodnicima opisano je malograđanska prostakuša.

Mediji i kultura

Bože dragi, kakav samo gadluk novinarstvom zovu!
Sadržaji sa margine društvenog sistema, idealni  za pokretanje psihotičnih poremećaja šireg auditorijuma koji potpuno gubi svaki osjećaj stvarnosti; haluscinativno-opsesivni nagoni mase, jad i  čemer, degenerativni proces na brdovitom Balkanu guši kulturološki I svaki smisleni ili ne daj Bože stvaralački identitet. Nisu samo TV frekvencije, nego mi se čini zaraza se širi,mi smo u karantinu.Variola vera.

Lifestyle

Sve više primjećujem koliko se živi (narodski rečeno) na lažavinu. Sve što je doprinijelo lakšoj komunikaciji među ljudima koristi se kako bi se lansirali najniži ljudski porivi.Strašno je koliko su ljudi ostrašćeni u govoru mržnje, ocrnjivanju dobrog, banalizovanju podrazumijevanog,kritici I primitivizmu.Sve što nije ukalupljeno etiketirano je I štrči pod batinom poruge I neodobravanja.S druge strane,poltronisanje I sitničarenje mjere nemaju.U grupama, zajednicama stalno isti ljudi,novajlijama mjesta nema.U nedostatku kreativnog,stvaralačkog,vlastitog psihologija mase poziva na linč onih koji posjeduju know how.Nije popularno cijeniti nepodobne, drugačije ili im priznati zasluge.Zaglupljivanje je u trendu. Sjetih se stare uzrečice:"đavo mu ga ponio, jer je mnogima dobro učinio". No, sve je to u mentalitetu neostvarenih I prvenstveno sobom nezadovoljnih.Zato oni koji su na bilo koji način nepravedno etiketirani trebaju biti svjesni da su drugačiji od ostalih,jer posjeduju identitet i  vrlinu.