Danas smo jeli domaći krompir . Nije bogzna bilo roda, ali tako je i posijanο, bez hemije. Taj ukus večeras za mene je kraljevski! A onda kontam kakvim se otrovom hranimo jureći raznorazne akcije I reakcije. Uništena je domaća proizvodnja hrane,selo je utihnulo, a katuni pusti. Jedemo proizvode iz JeVrope, pa se punimo vještacima na račun hipertenzije, dijabetesa, autoimunih bolesti. Farmaceutska industrija nudi substitute pa postajemo ovisni. Mutiraju bakterije i virusi, đeca nam žude za nekakvima prislačicama sve dok ne obezube,po restoranima sve velji pljati s jelima od dvije lužice;nazive da im zapamtiš tri dana da vježbaš, a moderne domaćice narodnu kužinu preziru.I kao što jednom reče moj stari :"nema više brava po katunima,spuštiše se u gradove".
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
-
Postoje ljudi koji se po svojoj originalnosti i kvalitetima prepoznaju u svojoj sredini. Poštuju i čuvaju svoju tradiciju, njegujući najlje... -
U potrazi za tradicijom, ljepotom, zaboravljenim ukusima i mirisima. Divni ljudi, prelijepi ambijent selo Zatrijebač, nedaleko od Podgorice... -
Dođeš tako u godine kad shvatiš poentu. Kvalitet života se mjeri najprije zdravstvenim stanjem, uslovima stanovanja, zadovoljstvom poslom...
Nema komentara:
Objavi komentar