Sve moje težnje da napišem zavičajnu priču svrstale bi se pod jednim nazivom - ljepote Crne Gore u srcu mome zapečaćene. Kad kažem zavičaj, ne mislim na grad u kojem sam rođena, mislim na postojbinu svoga oca i predaka. Pleme Kuči -ljuto pleme, ponosito, koje je iznjedrilo ponosne sinove i kćeri vrlo često u najmučnijim životnim uslovima, u najtežim istorijskim okolnostima, u svakodnevnoj grčevitoj borbi ne samo za puki opstanak, već i za čast, dostojanstvo i krvavo plaćenu slobodu.
Svaka stopa skoro da je od kamena, teškog i čemernog, oplemenjenog poneđe ponekom livadom, cvijetnim proplankom,njivom ili pašnjakom.Dominacija veličanstvenih, gorostasnih planina ide u prilog činjenici da je teško bilo živjeti, a još teže umirati.
Mnogo se tu bojeva vojevalo, mnogo bitaka vodilo. Nama istorijski najbliža je svakako bitka na Fundini,đe su Kuči osvjetlali obraz Crnoj Gori. Predvodio ju je vojvoda Marko Miljanov Popović, autor "Primjera čojstva i junaštva," jedna od najznačajnijih ličnosti kako naše sveukupne istorije tako i književnog stvaralaštva.
Surova, nestvarna ljepota prirode gdje se žedna zemlja natapala krvlju predaka, mjesto vode koja joj je očajnički bila potrebna uticala je na mentalitet naroda. Ta oskudica osnovnih životnih sredstava činila je pripadnike plemena dostojanstvenim, ali prkosnim, svojeglavim, ali svojim, uvjek ratnici, nikad podanici, viteške časti, junačkoga srca.
I onda su se desile dvije pohare Kuča- jedna turska, druga bratska.... Istorija će dati sud svakome vremenu, pa i ovome.
Nacionalno i vjerski mješovita sredina Kuči su primjer suživota, bratske sloge i obostranog poštovanja. Bili i ostali odvajkada.
Moja ambicija da pišem o Kučima nije zasnovana na stručnosti, već na poznavanju tradicije, donekle običaja, mentaliteta i prekrasnih gorskih predjela. Moja želja da pišem o plemenu Kuča inspirisana je bezgraničnom i čistom ljubavlju u znak poštovanja prema generacijama i pojedincima koji su oblikovali moju ličnost i svjesno ili nesvjesno usadili vrijednosti koje nastojim da slijedim.
Iznjedrili su Kuči ogroman broj intelektualaca, naučnih, kulturno-prosvjetnih radnika, umjetnika, stvaralaca, gorostasa koji su djelovali ne samo u Crnoj Gori , već su se poput bisera rasuli po cijelome svijetu. Ljudi su se školovali na prestižnim univerzitetima, sa vjerom i nadom da će im obrazovanje donijeti bolje sjutra i lakši život. Mnogi su stizali i mnogo dalje, preko okeana u potrazi za novim životom.
Gostoljubivost, srdačnost, principijelnost, brižnost, požrtvovanost i privrženost odlike su prethodnih generacija, kojima mi, njihovi potomci danas teško možemo parirati. Ostaju sjećanja na djetinjstvo, nezaboravne slike predjela, u pamćenju živo uklesanih minulih događaja, glasova i odjeka koji će ostati u srcu do posljednjeg dana.
Listaće gore nekim drugim proljećima, zalivaće rose mirisno cvijeće, prkosiće kamen hladnim vjetrovima,pozdravljaće gromovi i munje planinske vrhove, osvijetliće grobovi predaka, kako pjesnik reče, neka nova pokoljenja, a ostaće ljubav i poštovanje za nezaborav.
Svaka stopa skoro da je od kamena, teškog i čemernog, oplemenjenog poneđe ponekom livadom, cvijetnim proplankom,njivom ili pašnjakom.Dominacija veličanstvenih, gorostasnih planina ide u prilog činjenici da je teško bilo živjeti, a još teže umirati.
Mnogo se tu bojeva vojevalo, mnogo bitaka vodilo. Nama istorijski najbliža je svakako bitka na Fundini,đe su Kuči osvjetlali obraz Crnoj Gori. Predvodio ju je vojvoda Marko Miljanov Popović, autor "Primjera čojstva i junaštva," jedna od najznačajnijih ličnosti kako naše sveukupne istorije tako i književnog stvaralaštva.
Surova, nestvarna ljepota prirode gdje se žedna zemlja natapala krvlju predaka, mjesto vode koja joj je očajnički bila potrebna uticala je na mentalitet naroda. Ta oskudica osnovnih životnih sredstava činila je pripadnike plemena dostojanstvenim, ali prkosnim, svojeglavim, ali svojim, uvjek ratnici, nikad podanici, viteške časti, junačkoga srca.
I onda su se desile dvije pohare Kuča- jedna turska, druga bratska.... Istorija će dati sud svakome vremenu, pa i ovome.
Nacionalno i vjerski mješovita sredina Kuči su primjer suživota, bratske sloge i obostranog poštovanja. Bili i ostali odvajkada.
Moja ambicija da pišem o Kučima nije zasnovana na stručnosti, već na poznavanju tradicije, donekle običaja, mentaliteta i prekrasnih gorskih predjela. Moja želja da pišem o plemenu Kuča inspirisana je bezgraničnom i čistom ljubavlju u znak poštovanja prema generacijama i pojedincima koji su oblikovali moju ličnost i svjesno ili nesvjesno usadili vrijednosti koje nastojim da slijedim.
Iznjedrili su Kuči ogroman broj intelektualaca, naučnih, kulturno-prosvjetnih radnika, umjetnika, stvaralaca, gorostasa koji su djelovali ne samo u Crnoj Gori , već su se poput bisera rasuli po cijelome svijetu. Ljudi su se školovali na prestižnim univerzitetima, sa vjerom i nadom da će im obrazovanje donijeti bolje sjutra i lakši život. Mnogi su stizali i mnogo dalje, preko okeana u potrazi za novim životom.
Gostoljubivost, srdačnost, principijelnost, brižnost, požrtvovanost i privrženost odlike su prethodnih generacija, kojima mi, njihovi potomci danas teško možemo parirati. Ostaju sjećanja na djetinjstvo, nezaboravne slike predjela, u pamćenju živo uklesanih minulih događaja, glasova i odjeka koji će ostati u srcu do posljednjeg dana.
Listaće gore nekim drugim proljećima, zalivaće rose mirisno cvijeće, prkosiće kamen hladnim vjetrovima,pozdravljaće gromovi i munje planinske vrhove, osvijetliće grobovi predaka, kako pjesnik reče, neka nova pokoljenja, a ostaće ljubav i poštovanje za nezaborav.
