Staro za novo - svoje za tuđe!

Kad smo prestali biti bezbrižni? Kada smo izgubili predstavu o sreći? Da li smo možda u apsurdnoj žurbi za vremenom negdje zaturili sami sebe?
Kraj svake psihološke analize svodi se na to da su odgovori u nama samima. Kakav šablon!
Mislim da sam jednog jutra na putu za društvenim standardima zaboravila na svoj unutrašnji svijet, motivaciju i dinamiku. Zaboravih stare, dobre okuse i mirise, više i ne znam što je to što mi prija.
Sve se pretvorilo u rutinu i nametnute standarde. One standarde koji ne traže specifične okuse i mirise, samo meni znane boje i obrise.
Tako su jedno jutro izbrisana omiljena mjesta. Stopila su se sa standardima i nemaju svoju čar. Neprepoznatljiva su nama koji smo ih uvijek doživljavali kao dio nas samih.

Sada gutamo u krupnim zalogajima sve ono što je tuđe, ne pravimo pitanje, čak i ne sažvaćemo težak zalogaj, valjda tako zavaramo gorak ukus u ustima.
I pozajmljujemo tuđe i prisvajamo ga ne prilagođavajući ga novoj sredini. I to tuđe ne poznaje više ni tuđin od kojeg je poteklo ni standard koji ga je modulirao.

One stare vrijednosti, tradicije, običaji blijede polako, zanemareni i zaboravljeni od onih koji su najviše trebali da ih čuvaju, a oni su odlučili da ih zanemare, proglase zastarjelim i prevaziđenim nalazeći im nedostojne zamjene.

Sva napredna društva brižljivo čuvaju svoje tradicionalne tekovine, a na temelju njih grade nove stvarajući savršen sklad.

I kao što reče moja draga prijateljica: "Balkan nije geografski pojam već mentalni pravac u psihologiji."

I samo na tvoj rođendan

Ne postoji više ništa o životu i smrti što već nije zabilježila ruka pjesnika. Književno stvaralaštvo, po meni je najživlja tekovina ljudske civilizacije, zbog njegove moći putovanja kroz vrijeme, objedinjavanja generacija koje se realno u stvarnosti ne mogu susresti, ali se prirodnim zakonima nadovezuju jedna na drugu.

Život nije fizičko bitisanje, život se svodi na relacije pojedinca sa drugim ljudima i odnos prema društvenoj zajednici kojoj pripadaju. Mislim da su na dobitku ljudi koji su sposobni promijeniti sredinu u kojoj žive i doživjeti kulturološke, sociološke, vjerske, jezičke i druge razlike kao veliko duhovno bogatstvo, a nikako kao razdor.

To je put sazrijevanja koji se račva onako kako niko ne može predvidjeti. Gdje god taj put vodio, srce uvijek vraća na početak. Sva životna filozofija i sva stremljenja čovjekova, njegove odrednice i misli pohranjene su u djetinjstvu. Tu su sve naše kočnice, sve naše motivacije, djetinjstvo je izvor intuicije i slutnje. Sjećam se..........................

I opet pada kiša i teški su oblaci.

Zamuti se pogled i odnekud grije plam žute voštane svijeće.Pred očima su živa sjećanja, draga i daleka, kao da pripadaju nekom drugom univerzumu, kao da ja nisam ja.

Naučim srce da čami i ćuti i nosi u sebi sve ono što još ponijeti može. I znam postoji još uvijek jedan put i dijeli dvije zelene doline, jednu koja je život i sadašnji trenutak i drugu koja je prošlost i smrt. Uvijek sam se radovala prvoj, jer je nosila žive slike i sada drage uspomene.

Druga mi je bila misteriozna, nepoznata, ali sam i tada znala da mi pripada isto kao i prva. Danas, kad zakoračim tim istim putem duša mi čezne za prvom dolinom, dolinom djetinjstva, koja je sada pusta i jezivo tiha.Onda se slomljena okrenem ka onoj drugoj i shvatim da mi sakriva sve ono što sam nekada voljela.

Ali, ta je dolina nedodirljivo hladna, uzvišena u svojoj ljepoti hrastovih grana i hladnog kamena. U njoj nema odjeka, moj glas u njoj se ne čuje, uzalud dozivam. Dvadeseti dan mjeseca februara, 2018 ljeto Gospodnje. I samo na tvoj rođendan krenu sjećanja, sjećanja na drage ljude kojih više nema.