Ne postoji više ništa o životu i smrti što već nije zabilježila ruka pjesnika. Književno stvaralaštvo, po meni je najživlja tekovina ljudske civilizacije, zbog njegove moći putovanja kroz vrijeme, objedinjavanja generacija koje se realno u stvarnosti ne mogu susresti, ali se prirodnim zakonima nadovezuju jedna na drugu.
Život nije fizičko bitisanje, život se svodi na relacije pojedinca sa drugim ljudima i odnos prema društvenoj zajednici kojoj pripadaju. Mislim da su na dobitku ljudi koji su sposobni promijeniti sredinu u kojoj žive i doživjeti kulturološke, sociološke, vjerske, jezičke i druge razlike kao veliko duhovno bogatstvo, a nikako kao razdor.
To je put sazrijevanja koji se račva onako kako niko ne može predvidjeti. Gdje god taj put vodio, srce uvijek vraća na početak. Sva životna filozofija i sva stremljenja čovjekova, njegove odrednice i misli pohranjene su u djetinjstvu. Tu su sve naše kočnice, sve naše motivacije, djetinjstvo je izvor intuicije i slutnje. Sjećam se..........................
I opet pada kiša i teški su oblaci.
Zamuti se pogled i odnekud grije plam žute voštane svijeće.Pred očima su živa sjećanja, draga i daleka, kao da pripadaju nekom drugom univerzumu, kao da ja nisam ja.
Naučim srce da čami i ćuti i nosi u sebi sve ono što još ponijeti može. I znam postoji još uvijek jedan put i dijeli dvije zelene doline, jednu koja je život i sadašnji trenutak i drugu koja je prošlost i smrt. Uvijek sam se radovala prvoj, jer je nosila žive slike i sada drage uspomene.
Druga mi je bila misteriozna, nepoznata, ali sam i tada znala da mi pripada isto kao i prva. Danas, kad zakoračim tim istim putem duša mi čezne za prvom dolinom, dolinom djetinjstva, koja je sada pusta i jezivo tiha.Onda se slomljena okrenem ka onoj drugoj i shvatim da mi sakriva sve ono što sam nekada voljela.
Ali, ta je dolina nedodirljivo hladna, uzvišena u svojoj ljepoti hrastovih grana i hladnog kamena. U njoj nema odjeka, moj glas u njoj se ne čuje, uzalud dozivam. Dvadeseti dan mjeseca februara, 2018 ljeto Gospodnje. I samo na tvoj rođendan krenu sjećanja, sjećanja na drage ljude kojih više nema.
Život nije fizičko bitisanje, život se svodi na relacije pojedinca sa drugim ljudima i odnos prema društvenoj zajednici kojoj pripadaju. Mislim da su na dobitku ljudi koji su sposobni promijeniti sredinu u kojoj žive i doživjeti kulturološke, sociološke, vjerske, jezičke i druge razlike kao veliko duhovno bogatstvo, a nikako kao razdor.
To je put sazrijevanja koji se račva onako kako niko ne može predvidjeti. Gdje god taj put vodio, srce uvijek vraća na početak. Sva životna filozofija i sva stremljenja čovjekova, njegove odrednice i misli pohranjene su u djetinjstvu. Tu su sve naše kočnice, sve naše motivacije, djetinjstvo je izvor intuicije i slutnje. Sjećam se..........................
I opet pada kiša i teški su oblaci.
Zamuti se pogled i odnekud grije plam žute voštane svijeće.Pred očima su živa sjećanja, draga i daleka, kao da pripadaju nekom drugom univerzumu, kao da ja nisam ja.
Naučim srce da čami i ćuti i nosi u sebi sve ono što još ponijeti može. I znam postoji još uvijek jedan put i dijeli dvije zelene doline, jednu koja je život i sadašnji trenutak i drugu koja je prošlost i smrt. Uvijek sam se radovala prvoj, jer je nosila žive slike i sada drage uspomene.
Druga mi je bila misteriozna, nepoznata, ali sam i tada znala da mi pripada isto kao i prva. Danas, kad zakoračim tim istim putem duša mi čezne za prvom dolinom, dolinom djetinjstva, koja je sada pusta i jezivo tiha.Onda se slomljena okrenem ka onoj drugoj i shvatim da mi sakriva sve ono što sam nekada voljela.
Ali, ta je dolina nedodirljivo hladna, uzvišena u svojoj ljepoti hrastovih grana i hladnog kamena. U njoj nema odjeka, moj glas u njoj se ne čuje, uzalud dozivam. Dvadeseti dan mjeseca februara, 2018 ljeto Gospodnje. I samo na tvoj rođendan krenu sjećanja, sjećanja na drage ljude kojih više nema.
Nema komentara:
Objavi komentar