Ono si što nosiš u sebi

Dođeš tako u godine kad shvatiš poentu.

Kvalitet života se mjeri najprije zdravstvenim stanjem, uslovima stanovanja, zadovoljstvom poslom kojim se baviš, finansijskom sigurnošću i prilikama da putuješ i da sagledaš kako sve ovo ovdje izgleda negdje drugdje.

Svakodnevno trčimo, gubimo se u nametnutim obavezama, planovima koji drugi imaju za nas, a opet tapkamo u mjestu. Život koji se pretvori u rutinu ustvari je životarenje, koje ne pruža osjećaj punoće i samokontrole.

Mnogo važnije od ovoga je stanje duše.
Rutina nam uskraćuje kreativnost, lične potrebe i mogućnost da gospodarimo svojim vremenom. Ako je Božije vrijeme vječnost, ljudsko trajanje u njemu je samo tren. Ne znamo kad će se zaustaviti žila kucavica, nemamo saznanje kad će kazaljke stati.

 Srećan život je uslovljen relacijama sa osobama koje nas okružuju u svakom trenu. Kako se pozicioniramo tako će nam i biti.

Nedovoljno pažnje se pridaje međuljudskim odnosima i njegovanju istih.
Čovjek koji uspije da tokom života izgradi čvrste veze zasnovane na ljubavi i uzajamnom poštovanju obezbijedio je svojoj duši mir u tom univerzumu kojeg sve religije definišu kao vječnost. Skladni porodični odnosi utiču na razvoj zdrave i samopouzdane ličnosti, sposobne da se socijalizuje i prilagođava različitim društvenim okolnostima.

Smijeh je lijek, nadoknada za sve trenutke nesigurnosti i odbačenosti. Čovjek koji se u životu opredjeljuje za zajedništvo mora  biti tolerantan i pratiti neke od nepisanih kodeksa etičkog ponašanja. Njegovanje partnerskih odnosa u braku, na poslu umanjuje stresne situacije, obezbjeđuje emocionalnu podršku i pruža jak osjećaj sigurnosti.

Volimo da bi bili voljeni. Volimo da bi dali i dobili zauzvrat. Volimo da bi nahranili i napojili dušu. Poštujemo se tolerišući razlike koje postoje među nama da bi drugoj strani pružili slobodan prostor i privatnost i naravno isti dobili za uzvrat.
Jer na kraju život nam vraća ono što mi emitujemo prema drugima.

To nije pitanje reciprociteta, već zdravog rezona i prirodnog toka stvari. Ravnoteža mora postojati i među ljudima i među događajima.

Čovjeku je svojstvena i zloba i zavist i pakost i podmuklost i ljubomora i laž. U psihologiji mase ova nezdrava stanja svijesti još više podstiču animalne porive iz lanca ishrane, u nepravednoj borbi Davida i Golijata za opstankom.
Kad takva osjećanja preovladaju ona žderu zdrave stanice u ljudskom tijelu.

 Od praha smo postali, prahu se i vraćamo. Velika su iskušenja na kratkom ovozemaljskom proputovanju. No, iracionalno u čovjeku stalno budi strah od smrti i lamentacije zbog ograničenosti životnog vijeka i prolaznosti života.

Nije svejedno sa kojom i kakvom savjesti  zatvaramo oči po poslednji put i predajemo dušu - Bogu ili đavolu. Sve je stvar ličnog odabira i zasluga, naravno.

VRŠNJAČKO NASILJE

Vršnjačko nasilje je goruća tema koja je inicirala brojne diskusije, forume, seminare, zalijepljeno je mnoogo postera, obavještenja, podijeljeno flajera i flajera, mnogi su izvukli lijepu paricu na razne okrugle stolove u cilju rješavanja problema djece i mladih. U principu - nije riješeno ništa.

Dok posmatram društvo nameće mi se utisak da svi akteri traže grešku u sistemu, politici, hijerarhiji i sl. Ipak mislim da je greška u građanskoj svijesti, savjesti i djelovanju. Onako koliko pojedinac svojim ponašanjem utiče na lokalnu zajednicu, tako će i ta mala komuna uticati na više društvene slojeve.

Roditelji vaspitno zapuštaju djecu u mjeri da to postaje zabrinjavajuće. Mislim da ne postoji realan razlog koji se može navesti kao opravdanje. Možemo ukazivati na činjenicu da djeca provode previše vremena u virtuelnom svijetu, te su dekoncentrisani, agresivni i slično, ali ključ je u porodici, u načinu na koji roditelji usmjeravaju djecu, objašnjavaju ključne pojave u društvu, razvijaju kod njih toleranciju, empatiju, kritičnost i slično. Dakle- pitanje discipline i disciplinovanja. Ne mislim ovdje na sankcionisanje ružnog ponašanja nego na podsticaj djeteta da ono samo kod sebe uočava i mijenja dobre i loše strane i razvija svoju ispravnu reakciju na input koji dolazi iz socijalnog okruženja.

Roditelji ne poštuju svoju djecu kao sagovornike. Djetetu je uvijek potrebno poštovanje i uvažavanje njegove ličnosti kako ne bi dolazilo do emocionalne nestabilnosti. Roditelji svoje slobodno vrijeme ne provode sa djecom na kvalitetan način. Mnogo puta sam srijetala roditelje sa djecom po barovima u zagušljivim prostorijama, natrpanim ljudima. 

Potrebno je kod djece razviti ljubav prema onome što su njihove dnevne obaveze primjera radi sređivanje prostora za dječiji boravak, slaganje sopstvene odjeće, njegovanje hobija, pripremanje roštilja u dvorištu sa ostalim članovima porodice, kreiranje lične biblioteke, boravak u prirodi, porodično sportsko druženje, preslušavanje dobre muzike i tome slično. Svako dijete bi moralo imati svakodnevno neko svoje zaduženje u kući.

Zgrožena sam bila majkom koja do 16.00 plaća vrtić, a nakon tog vremena osobu koja će se baviti njenom dvogodišnjom kćerkom, a ona je recimo slobodna.

 Sva djeca de facto nisu ista, niti su svima jednaki uslovi i atmosfera u kojoj odrastaju. te specifičnosti uslovjavaju karakterne razlike, sramežljivost, povučenost ili pak suprotno egocentričnost, agresivnost i sl. Opšti trend jeste da djeca i omladinci ne pokazuju u dovoljoj mjeri poštovanje prema starijima generalno, da se na svaki način vrši pritisak na školske autoritete da se djeci u školi smanje obaveze i svedu na najmanju moguću mjeru. Ovo je strašno, budući da u razvijenim zemljama koje njeguju čitave  tradicije usmjeravanja djece i omladine itekako jeste bitno da djeca steknu funkcionalno, primjeljivo znanje kroz sticanje vještina i interdisciplinarno učenje.

Roditelji zaboravljaju da je ljudski život poput sata i da se djeca moraju osposobiti za samostalan život i da je bitno uliti im psihičku i emocionalnu stabilnost. Vaspitno zapuštena djeca koja nemaju sigurnost u porodici tu istu sigurnost narušavaju drugoj djeci. Brojnost odjeljenja po školama ne ostavlja baš dovoljno prostora za adekvatno djelovanje bez obzira na dobru pedagošku procjenu.

Nastavnicima su vezane ruke propisima, koji značajno ne rješavaju situaciju, već se i dalje sve vrti u krug, tu i tamo korigovano, tek da bi bilo podnošljivo. Loša pozicija nastavnika u društvu  čini da on ne može biti nosilac bilo kakve radikalne promjene i onda bačena rukavica sa djece ide na roditelje pod uslovom da su upoznati sa problemom. Djeca vrlo često doživjavaju strahove koji su toliko enormni i po njih užasavjući da bi ste se iznenadili sa kakvom ih vještinom kriju od roditelja. 

Djeca koja maltretiraju drugu djecu najčešće imaju reputaciju lidera među vršnjacima, brdo nesređenih problema u svojoj kući i porodici gdje prisustvuju njima nepodnošljivim scenama,te lako upijajući tu i takvu energiju projektuju na određenu grupicu kojom lako manipulišu koristeći tehniku kolektivne svijesti.

Djeca - žrtve najčešće se po nečemu razlikuju, a to nešto napadači ne shvataju, jer im je intrigantno i nepoznato, djeca - žrtve vršnjačkog nasilja su osjetljivija jer se u ranom djetinjstvu vjerovatno podsticao princip zadovoljstva svih želja, ali ne i zabrane ili kazne, pa se sada ne znaju nositi sa izazovima i poljuljano im je samopouzdanje. 

U  posljednje vrijeme svi učimo djecu pravima, a sve slabije obavezama. Gdje tražiti način za rješenje problema vršnjačkog nasilja - po seminarima, upirući prst na nastavnike, socijalne službe koje se ne bave neodgovornim roditeljima i disfunkconalnim porodicama, na nekim većim instancama?

Ne, ne, dragi moji, već u nama samima i podizanju društvene svijesti. 

Prevencija bahatosti, agresivnosti se vrši vaspitavanjem, a sankcionisanje efikasnim kažnjavanjem koje će biti korisno i za dobrobit svih. 

Porodica i društvo

Orban, mađarski premijer: " Godišnje imamo 500 milijardi forinti priliva od poreza iz međunarodnih kompanija. Taj novac dajemo onima koji rade, podižu djecu i brinu o budućnosti nacije.Uzimamo novac od multinacionalnih kompanija i dajemo ga PORODICAMA".Koje mogućnosti sistem pruža prosječnoj crnogorskoj porodici? Ako polazimo od stava da je zdrava porodica jezgro zdravog društva shvatićemo da je sistem vrlo nisko vrednuje. Obnavljanje nacije, stimulisanje nataliteta, uspostavljanje modela kojim bi se unaprijedio sistem socijalne i zdravstvene zaštite, pružila konstantna podrška samohranim roditeljima, izgradio i stavio u funkciju dovoljan broj obrazovnih (predškolskih jedinica, osnovnih i srednjih škola) proporcionalno broju stanovnika kako bi se izbjeglo gomilanje grupa,jer prekobrojnost u startu onemogućava produktivnost, nagrađivanje najboljih učenika, stipendiranje najboljih studenata na najpoznatijim svjetskim univerzitetima, nalaženje boljeg rješenja za inkluziju, sprečavanje vršnjačkog nasilja, edukacija ranjivih grupa kroz programe podrške, stvaranje boljih uslova za svakodnevni život osoba sa invaliditetom, borba protiv siromaštva i slično. Kad se pojedinac osjeća zaštićen unutar sistema, tada i sistem bilježi napredak na ljestvici uspjeha.

Iluzija superiornosti

Dunning Kruger efekat je sindrom iluzije superiornosti kod osoba koje sebi pripisuju veću vrijednost od one koju realno zavređuju. U dobu tehnološkog napretka oni nevješto barataju informacijama koje su lako dostupne, daju sebi za pravo da komentarišu i kritikuju različite sadržaje. Tragikomični su kada od drugih zahtijevaju vrlinu, a sami je ne posjeduju.Na taj način stvaraju jedan prilično prizeman nivo komunikacije i bizarne diskusije kojim smaraju okolinu. Postaju opasni ako se pozicioniraju i dodijeli im se status kojeg nijesu dostojni. U tom slučaju stradaju savjesni i obzirni.

Dječija prava

Konvencija UN o pravima djeteta između ostalog govori i o obavezi poštovanja dječije privatnosti, časti i ugleda.Situacije u kojima se školske vlasti ne oglašavaju na pojavu vršnjačkog nasilja i suzbijanju agresivnih oblika ponašanja kod pojedinaca zapravo jesu jedan vid ugrožavanja dječijih prava i povređivanje dječije časti i ugleda. Obaveza je prosvjetnih radnika, roditelja, stručnih lica da pravilno usmjeravaju omladinu, pospješujući njihovo interesovanje za sticanjem konkretnih vještina i znanja kako bi konstruktivno doprinijeli razvoju zajednice kojoj pripadaju i društva u cjelini. Poštovanje prava djeteta po meni podrazumijeva i disciplinovanje, pravilno usmjeravanje, uspostavljanje etičkog kodeksa ponašanja, njegovanje empatije, plemenitosti, poštovanja različitosti i sticanju znanja o drugim kulturama i narodima.Podučavanje jeste eliminisanje opasnosti i neugodnosti sa kojim se srijeću mladi ljudi tokom procesa sazrijevanja.
Pošasti savremenog doba su prerušene u neodoljive izazove koje nije lako izbjeći.

Bezbjednost u saobraćaju

• Svjedoci smo da je bezbjednost pješaka u saobraćaju veoma ugrožena. Dijelom je kriva neukrotiva priroda, ako uporno tražimo krivca u nekom drugom, a ljudski faktor je najveći uzročnik iz razloga nepoštovanja propisa, saobraćajnih znakova i signalizacije. Ovo se definitivno ne događa zbog neznanja, već zbog bezobrazluka, bahatosti i lične neodgovornosti. Nekoga promijeni roditeljstvo, neko se nikada ne promijeni. Obilježeni djelovi kolovoza koji ukazuju da je u neposrednoj blizini škola uglavnom ne znače mnogo. Često se na neadekvatnom mjestu nepropisno parkiraju vozila pa mala djeca koja žele da pređu ulicu bivaju zaklonjena i skoro nevidljiva vozilu u pokretu. Bilo je mnogo građanskih inicijativa o podizanju svijesti građanstva na ovu temu, međutim i pored sjajne osmišljenosti, krajnji rezultati nijesu u cjelosti ostvareni. Istina, dosta je i pješaka koji prelaze ulicu kako im se prohtije, ne razmišljajući o opasnostima koju izazivaju. Postoji urbana legenda da policija uporno kažnjava vlasnike starudija i ne tako atraktivnih vozila, dok su oni drugi  privilegovani. I tako u krug postavljamo nanovo i nanovo  pitanje bezbjednosti đaka u saobraćaju? Da li su pregledni prelazi? Čemu služe saobraćajni znaci? Kažnjavaju li se suludi, pomahnitali vozači? Raditi na nečijoj svijesti i savjesti ?????? Ne! Dosljedno kažnjavati!  Narod najviše boli džep. Eto, đe treba udariti  i naći lijeka saobraćajnoj nekulturi.

Putovanja

Mentalno zdravlje jedne nacije mjerljivo je po mogućnostima siromašnije strukture stanovništva da bar jednom u životu otputuju van granica svoje I sličnih država I odškrine svoje prozorče u svijet. Tek kada vidi kako okruženje izgleda negdje drugdje može se smatrati živim. Svijest o multikulturalnim konglomeratima pospješuje pozitivu, širi toleranciju I ljubav među ljudima. Svijeta je oduvijek bilo I biće, naša je misija u životu prolazna I kratka, divno li je lijepoga svijeta vidjeti, meridijanima šarati različitosti poput bogatstva doživljavati. Na kraju, svi smo individue.Sjetih se starih fotoalbuma...

Sebičnjaci

Sjetih se Molijerove"Tvrdice."Mislim da je sebičluk i škrtost najgora moguća ljudska osobina. Sebičnjaci nisu sposobni za ljubav, jer je ljubav davanje. Ne mogu biti dobri prijatelji, jer je prijateljstvo posvjećivanje.Sebičnjaci vole samo sebe i nisu spremni da prihvate da postoji vedriji svijet. Oči su im širom otvorene, a ne vide. Slušaju, a čuju selektivno. Glavna strategija prema onome što ne razumiju je kritika.I riječi nezadovoljstva. Napadaju kompromitujući ličnost kojoj zavide.Skloni su obezvrjeđivanju tuđe ličnosti i sistema vrijednosti koji im nije blizak. Materijalna korist im je životni moto.Često je i ostvaruju zahvaljujući svojoj beskrupuloznosti. Duhom bivaju siromašni, emocionalno su hladni i nepristupačni. I tako od "Tvrdice" pa do " Kir Janje" kroz prizmu umjetnosti sagledah jednu čestu ljudsku osobinu.

Imunitet

Zdravlje nije direktno ugroženo bolestima. Njegovo urušavanje potiče od narušenog unutrašnjeg mira. Čovjek dolazi na svijet u harmoniji sa prirodom i univerzumom kojem pripada.Iskustvo ga oblikuje psihološki i emocionalno. Socijalizacijom gradi odnose sa ostalim članovima zajednice. U zavisnosti od toga kako se pozicionira u njemu bitnim relacijama ostvaruje ili ne ostvaruje ličnu sreću i zadovoljstvo.Najjači neprijatelj dolazi iznutra,nikada izvana. Poput krtice napada imunološki sistem. Svi strahovi, tuge, neostvarenosti, patnje uzimaju svoj danak. Duša je ta koja upravlja tijelom.Duša tijelo pretvara u prah i opet ga uzdiže. I tu je korelacija sa svim teološkim učenjima.