Uvijek sam sebi uspijevala da osvježim život nekim zanimljivim, nesvakidašnjim osobama koje u sebi nose svjetlost i pozitivnu energiju. Tako smo jednog kasnog popodneva, nakon završenih časova sjele Duda i ja da razmijenimo koju riječ prije nego se vratimo porodičnim obavezama. I krene tako priča o stvarnom položaju žene u savremenom društvu koje vrvi od feminističkih pokreta, zaštitnika ženskih prava, koji revnosno jurišaju na sva osjetljiva pitanja rodne ravnopravnosti i ženskih reciprociteta sa njihovim jačim polovinama. Savremena žena je isto što je bila i njena majka, baba i prababa. Stotinama godina unazad tradicionalna Crnogorka bila je stub svoje porodice, njen glavni oslonac i pregalac u teškim fizičkim poslovima za goli opstanak.Uslovi života bili su najčešće nepodnošljivi, rađalo se, porađalo i umiralo u mukama, uvijek gotovo bez riječi. Kamena kuća, posred nje ognjište, trošno pokućstvo i požrtvovana žena koja sluša i obara pogled pred autoritetom oca, brata, muža. Osjećanja uvijek potisnuta, sakrivena pod plaštom stida i patrijarhalnog vaspitanja. U našoj Crnoj Gori on je koračao naprijed, gordo i ponosno, a ona ga je pratila nekoliko koraka zaostajući za njim da bi iskazala pokornost i poštovanje. Crnogorska žena, uvijek na vjetrometini, pokorna i poslušna, neobično dostojanstvena u trpljenju i opstanku za goli život porodice. Sjećam se priče moje babe koja je za mene oduvijek bila institucija kako je kao mlada nevjesta sa ostalim ženama po planinskim stijenama i jamama sakupljala čisti snijeg i led koji bi na konjima po mrklom mraku transportovale u Podgoricu kako se ne bi otopio i pred zoru prodavale slastičarama jer u to doba nije bilo struje. Zamišljam hladnu noć, promrzle ruke, jame ( i ime im je teško), iščekivanje, sablasnu noć, crne marame, opanke, glad, tamu.... Sjećam se priče o stamenim ženama koje su podnosile bol i gubitak najbližih bez prava da puste suzu. Da li je bilo uzvišenije tuge na tom licu od kamena, u tim očima koje su plamtjele vječnom vatrom ljubavi, odanosti i davanja. Davanja sebe za druge na užarenom kamenu gorskom, đe ni kapi vode nema mrtva usta da okvasi? Slušala sam priče kao dijete, upijala ih i srcem i dušom i vodi me opet sjećanje na svježi planinski zrak, gromovima i kišom osvještan. I opet svaku stazu i stopu planini znam. Nije to pitanje stečene vještine. U pitanju je genetski kod i ova vrela krv. A onda se nađem u hodnicima vremena i prođem kroz Titograd prošloga vijeka. Sjetim se opet prosječne Crnogorke - majke, sestre, supruge, kćerke. Njen ambijent je neuporedivo bolji, ona ima predispozicije za nešto drugo, drugačije, ali programirana je da bude što i svi njeni ženski prethodnici - oslonac i borac, pregalac i temelj. Ona je sva od ljubavi, a nije joj vješta, ona može promijeniti svijet, a ne čini to, daje, a ne uzima, samouvjerena i pravična bori se za svoj dom. I vremeplov me vraća u moje vrijeme đe smo pred zakonom isti i muž i ja, vele škole da jednako znamo, novo je doba, a ona moja baba od mene još više čudo čini. Legalno - pravni status žene napredniji je nego ikad, žene su i intelektualke i domaćice i odgajateljice i učiteljice, i prijateljice i gore od želje da postavljaju pitanja, traže odgovore, odolijevaju iskušenjima u urbanim neokapitalističkim uslovima, ima ih u svim profesijama bilo da su majke, sestre, kćerke, udate, raspuštenice, udovice, zauzete ili slobodne, u dozvoljenim ili zabranjenim šemama njihov genetski kod nije mnogo evoluirao. Taj feeling požrtvovanosti, odanosti, predanosti uporno potiskuje pokušaje ekspresije slobode, jer je žena i dalje u raljama, rinta, pere, doprinosi, kuva, brine, valorizuje pa rashoduje i tako opet sve iz početka. Od žene se ne očekuje da bude " majstor za sve" već se to podrazumijeva. To podrazumijevanje u manjoj mjeri potiče od muškarca. Mnogo ga više nameću ostale žene i svi ti ženski preci koji stoljećima vrište u nama. Žena je metla i lopata, mašina za rađanje ( po želji muške đece) , stvaralac i pregalac, motivator i inspirator. Sloboda novog milenijuma nije relaksirala ženu da efektivno koristi svoje vrijeme prvenstveno u svoju korist, radi razvoja i dominacije njenih talenata i unutrašnje ljepote. Na žalost, u njoj vrište generacije i generacije prethodnica istog genetskog koda. Svijest sporo sazrijeva, a i kad sazri primjena je prilično spora. Naša žena lijepa je u svojoj odanosti, nije manipulativna i najčešće je suzdržana. To joj je u odgoju. Čuh vic - nešto kao Francuz ima ženu, voli ljubavnicu pa se onda navode još neki primjer pa kaže :" Crnogorac ima i ženu i ljubavnicu, ali zna se - najviše voli majku!"
Po nekim anegdotama najbolji je u ulozi papučara kad se ne oženi iz Crne Gore. Ima istine u tome. Mislim da znam u kom grmu leži zec - u problemu naše žene da se u najpozitivnijem mogućem smislu relaksira stega tradicije i očekivanja svih onih koji su joj realno gledano u životu totalno nebitni. Odbaciti šemu, šablon i slijediti instikte u vlastitom poimanju slobode i organizaciji života. Jer kad sve saberemo i oduzmemo život je dar,a poklonu se treba radovati, Sunce svojom putanjom grli sve četiri strane svijeta, tako i prošlost treba biti reper dobrog i onog što odbacujemo , sadašnji trenutak - trenutak za vječnost, budućnost - ono što želimo i očekujemo.
