Čudna smo mi sorta svakako...... Dobri smo na riječima. Volimo društvo i društvene mreže. Dajemo sve za prirodu - odlično uzgajamo beton. I nema da fali!
Djeca nam se igraju u zatvorenim prostorima, vozimo ih na sve željene destinacije, razvijamo sportski duh u školicama sporta koje su prije svega komercijalnog karaktera.
I tako igra teče. Iako ima javnih parkova, redovno su oštećeni i demolirani. Ipak, moja priča ide u drugom pravcu.
Jednom je kao u bajci postojao jedan kvart. Njegovao je navike nekih prošlih vremena: neumornu dječiju igru, pune klupe brižnih roditelja. Maštovitost X- građanina rezultirala je sređivanjem kvarta i dobijanjem divnih travnjaka i prekrasnih sadnica koje stvaraju prijatan hlad.
Vrlo rijetka pojava za naš kult betona. Sada slijedi pitanje koje se ne uklapa u koncepciju teksta - a to je konflikt interesa generacija. Revnosnom gospodinu X odgovaralo je da sredi jedan prilično neugledan prostor, ali mir koji zelenilo pruža nije se uklapao sa dječijom grajom i brižnim potrebama roditelja.
Travnjaci su oivičeni željeznom ogradom i svi smo upozoreni da trava želi da spava. Djeci je trebala igra, a roditeljima razonoda.
Gospodin X nije bio saglasan pa je počeo da izmješta i zaliva klupe. Poruka je jasna. Sporazum nije bio moguć. Gospodin X je zamijenjen. Kompromis je nađen. Dvije površine su dodijeljene djeci. Tako je i naš novi park ponovo postao javna površina dostupna svima.
Ima tu sporadičnih negodovanja ali i prostora za sve. " U parkiću veseliću neumorno igra teče svakog dana do kasno uveče." Okuplja se i staro i mlado.
Ljudi se druže, ljubimci olakšavaju i svi su sretni. Manje- više.
Javna površina je dobrobit svih građana koji žive na jednom prostoru. Kreativnost konfliktnog gospodina X rezultirala je lijepo uređenom zelenom površinom i to jednom od rijetkih u gradu. Djeca su radost i vizija jedne nacije i imaju prava na igru.
Razlike postoje, interesi nisu isti, ali svi smo jednako ljudi.
Djeca nam se igraju u zatvorenim prostorima, vozimo ih na sve željene destinacije, razvijamo sportski duh u školicama sporta koje su prije svega komercijalnog karaktera.
I tako igra teče. Iako ima javnih parkova, redovno su oštećeni i demolirani. Ipak, moja priča ide u drugom pravcu.
Jednom je kao u bajci postojao jedan kvart. Njegovao je navike nekih prošlih vremena: neumornu dječiju igru, pune klupe brižnih roditelja. Maštovitost X- građanina rezultirala je sređivanjem kvarta i dobijanjem divnih travnjaka i prekrasnih sadnica koje stvaraju prijatan hlad.
Vrlo rijetka pojava za naš kult betona. Sada slijedi pitanje koje se ne uklapa u koncepciju teksta - a to je konflikt interesa generacija. Revnosnom gospodinu X odgovaralo je da sredi jedan prilično neugledan prostor, ali mir koji zelenilo pruža nije se uklapao sa dječijom grajom i brižnim potrebama roditelja.
Travnjaci su oivičeni željeznom ogradom i svi smo upozoreni da trava želi da spava. Djeci je trebala igra, a roditeljima razonoda.
Gospodin X nije bio saglasan pa je počeo da izmješta i zaliva klupe. Poruka je jasna. Sporazum nije bio moguć. Gospodin X je zamijenjen. Kompromis je nađen. Dvije površine su dodijeljene djeci. Tako je i naš novi park ponovo postao javna površina dostupna svima.
Ima tu sporadičnih negodovanja ali i prostora za sve. " U parkiću veseliću neumorno igra teče svakog dana do kasno uveče." Okuplja se i staro i mlado.
Ljudi se druže, ljubimci olakšavaju i svi su sretni. Manje- više.
Javna površina je dobrobit svih građana koji žive na jednom prostoru. Kreativnost konfliktnog gospodina X rezultirala je lijepo uređenom zelenom površinom i to jednom od rijetkih u gradu. Djeca su radost i vizija jedne nacije i imaju prava na igru.
Razlike postoje, interesi nisu isti, ali svi smo jednako ljudi.
Nema komentara:
Objavi komentar