U početku nijesam obraćala pažnju, zapravo uvijek se znalo što je laička, a što stručna javnost. Onda je krenula lavina onih koji su se besomučno obrušavali na našu profesiju.
Najprije su nas krivili za raspuste i praznike, a zaboravili su da je većina njih na raspustu mnogo puta u toku zvaničnog radnog vremena. Zaboravili su da su im mnogi predmeti ostavljeni ad acta, da im mnoge fascikle kupe prašinu po zaboravljenim ladicama, da se jedva posla late dok dobro čaršiju ne pretresu.
Onda su se kobajagi čudili što mi to radimo kada nema nastave, a zaboravili su koliko su puta gubili svjedočanstva, odjavljivali, tragali za novima. Ne pade im na pamet da postoji jedinstvena matična knjiga, da je neko zaslužan za njeno uredno ažuriranje.
Često su uz uzdahe konstatovali kako smo novčano nagrađeni za ekskurzije, škole u prirodi i sl. Nikad se nijesu zapitali kako nas nekoliko vodi brigu o moru djece, u najluđim godinama, često po inostranim rutama, uz gotovo nepodnošljive fizičke napore. Naravno, nikad neki od njih ne pomenuše kolike su njihove dnevnice za službena putovanja, da ne pominjem ostale pokrivene troškove.
Zamjeriše nam da se nijesmo dovoljno osavremenili kroz edukacije, ne znam da li ima branše da se više edukuje od nas?Evo nam u susret hrli tržište seminara, sve o našem trošku.
Isprozivaše nas zbog neobjektivnosti u ocjenjivanju. Protekcija, kažu. Ne znam samo ko je traži? Ko vrši pritisak?
Brinulo ih je da nam je premalo par časova dnevno, a ne pade im na pamet da nastavnik koji drži do svog profesionalnog integriteta mora na čas otići spreman , informisan i pripremljen da odgovori na mnoga nepredviđena i neočekivana pitanja. Toliko o predvidivosti radoznalih.
A kakav nas je to pobogu administrativni posao spopao? Od elektronske baze podataka, preko ispisivanja svjedočanstava, diploma, upisnica, ljetopisa, planiranja, IROP-a, svesaka akiva i sekcija, ne nije to bog zna šta.
Opet jeste teško i uvjek je izazovno. Moj odgovor na sva ova pitanja da iako şmo progonjeni raznim besjedama, nagrađeni smo jer je naša ciljna grupa mladost. Uz njih i mi rastemo i sazrijevamo. Živi smo ljudi. Trudimo se, uspijevamo, radimo pa i pogriješimo. Ali, za razliku od drugih profesija naše greške se kažnjavaju stubom srama. Jedan učitelj, oko njega hiljadu lica, svaki čas - posebna priča, maksimalna koncentracija, nije prikladno zamisliti se,biti tužan, zakasniti, jer drugog termina nema.
I kakvi god da smo mi smo tu zbog djece, mi prosvjetni radnici sa ličnim dohotkom malo nižim od prosječnog, mi koji činimo intelektualnu većinu društva kojem pripadamo, takvi kakvi smo izvodimo mlade generacije i učestvujemo u kreiranju budućnosti ovoga društva, po diktatu i očekivanjima istog.
I tačno je nijesmo svi isti, i ne bi valjalo da jesmo, jer nam trebaju pokazatelji i za dobro i za loše.
Valjda je tu ravnoteža.
Najprije su nas krivili za raspuste i praznike, a zaboravili su da je većina njih na raspustu mnogo puta u toku zvaničnog radnog vremena. Zaboravili su da su im mnogi predmeti ostavljeni ad acta, da im mnoge fascikle kupe prašinu po zaboravljenim ladicama, da se jedva posla late dok dobro čaršiju ne pretresu.
Onda su se kobajagi čudili što mi to radimo kada nema nastave, a zaboravili su koliko su puta gubili svjedočanstva, odjavljivali, tragali za novima. Ne pade im na pamet da postoji jedinstvena matična knjiga, da je neko zaslužan za njeno uredno ažuriranje.
Često su uz uzdahe konstatovali kako smo novčano nagrađeni za ekskurzije, škole u prirodi i sl. Nikad se nijesu zapitali kako nas nekoliko vodi brigu o moru djece, u najluđim godinama, često po inostranim rutama, uz gotovo nepodnošljive fizičke napore. Naravno, nikad neki od njih ne pomenuše kolike su njihove dnevnice za službena putovanja, da ne pominjem ostale pokrivene troškove.
Zamjeriše nam da se nijesmo dovoljno osavremenili kroz edukacije, ne znam da li ima branše da se više edukuje od nas?Evo nam u susret hrli tržište seminara, sve o našem trošku.
Isprozivaše nas zbog neobjektivnosti u ocjenjivanju. Protekcija, kažu. Ne znam samo ko je traži? Ko vrši pritisak?
Brinulo ih je da nam je premalo par časova dnevno, a ne pade im na pamet da nastavnik koji drži do svog profesionalnog integriteta mora na čas otići spreman , informisan i pripremljen da odgovori na mnoga nepredviđena i neočekivana pitanja. Toliko o predvidivosti radoznalih.
A kakav nas je to pobogu administrativni posao spopao? Od elektronske baze podataka, preko ispisivanja svjedočanstava, diploma, upisnica, ljetopisa, planiranja, IROP-a, svesaka akiva i sekcija, ne nije to bog zna šta.
Opet jeste teško i uvjek je izazovno. Moj odgovor na sva ova pitanja da iako şmo progonjeni raznim besjedama, nagrađeni smo jer je naša ciljna grupa mladost. Uz njih i mi rastemo i sazrijevamo. Živi smo ljudi. Trudimo se, uspijevamo, radimo pa i pogriješimo. Ali, za razliku od drugih profesija naše greške se kažnjavaju stubom srama. Jedan učitelj, oko njega hiljadu lica, svaki čas - posebna priča, maksimalna koncentracija, nije prikladno zamisliti se,biti tužan, zakasniti, jer drugog termina nema.
I kakvi god da smo mi smo tu zbog djece, mi prosvjetni radnici sa ličnim dohotkom malo nižim od prosječnog, mi koji činimo intelektualnu većinu društva kojem pripadamo, takvi kakvi smo izvodimo mlade generacije i učestvujemo u kreiranju budućnosti ovoga društva, po diktatu i očekivanjima istog.
I tačno je nijesmo svi isti, i ne bi valjalo da jesmo, jer nam trebaju pokazatelji i za dobro i za loše.
Valjda je tu ravnoteža.
Nema komentara:
Objavi komentar