,,Zarkin kuhar'' - tradicija, porodica i ljepota življenja

Postoje ljudi koji se po svojoj originalnosti i kvalitetima prepoznaju u svojoj sredini. Poštuju i čuvaju svoju tradiciju, njegujući najljepše običaje da se ne zaborave i prenose ih na svoje potomstvo.
Na čast i ponos zavičaja  i svih nas koji od njih učimo.

Ova priča nas vodi u Pljevlja, grad u kojem se prožimaju kulture, grad koji je ponekad se čini malo zapostavljen uprkos potencijalima koje posjeduje. Pljevlja nude brendove koji nose jedinstvene ukuse - na daleko čuveni pljevaljski sir i goveđi pršut.

U ovom gradu živi jedna žena, zlatnih ruku - Zarka Ajanović Tursumović, uspješna poslovna žena, majstor kulinarstva, čije su đakonije izazvale veliku pažnju javnosti.

Poznati crnogorski novinar Miomir Maroš je napravio reportažu ,,Zapis'' razgovarajući sa Zarkom o Bajramskoj trpezi, tradiciji, običajima i delikatesama koje pripremaju Zarkine zlatne ruke.  Prilog možete pogledati na linku: Zarka Ajanović Tursumović

Bila je Zarka gošća Živorada Nikolića u poznatoj emisiji "Žikina šarenica" gdje je pokazala najljepše brendove pljevaljskoga kraja. Prilog možete pogledati na linku:
Žikina šarenica
Zaboravljene ukuse, o kojima sanjamo i kojima je malo ko vičan u današnje vrijeme Zarka Ajanović Tursumović predstavila je u svojoj knjizi ,, Zarkin kuhar,'' izdavačke kuće IVPE sa Cetinja. U kuharu su predstavljena odabrana jela pljevaljskoga kraja, dati su praktični savjeti i svaki recept propraćen  je slikom.

Zarka Ajanović Tursumović je zaštitno lice jednog od najpopularnijih Delimanovih proizvoda. Prilog možete pogledati na linku: Delimano


U  ,,Zarkinom kuharu'' su recepti za pripremu čorbi, slanih jela, pita, hljebova i peciva, sezonskih salata, slatkih jela, zahlada, sokova, slatkog i džemova. Ovaj kuhar prava je riznica gastronomije i ima svoje  posebne čari.

Autorka je knjigu posvetila svojim roditeljima Nailu i Šuhri Ajanović i svojim sinovima Feridu i Faruku Tursumoviću.
,,Kuhinja svakoga kraja govori o ljudima, mjestu, običajima, te u dobroj mjeri predstavlja njegovu ličnu kartu.'' Gospođa Ajanović Tursumović je na najljepši način predstavila svoj zavičaj i svoj talenat.

Kontakt email: faruk.tursumovic10@gmail.com

U parkiću veseliću....

 Čudna smo mi sorta svakako...... Dobri smo na riječima. Volimo društvo i društvene mreže. Dajemo sve za prirodu - odlično uzgajamo beton. I nema da fali!
Djeca nam se igraju u zatvorenim prostorima, vozimo ih na sve željene destinacije, razvijamo sportski duh u školicama sporta koje su prije svega komercijalnog karaktera.

I tako igra teče. Iako ima javnih parkova, redovno su oštećeni i demolirani. Ipak, moja priča ide u drugom pravcu.

Jednom je kao u bajci postojao jedan kvart. Njegovao je navike nekih prošlih vremena: neumornu dječiju igru, pune klupe brižnih roditelja. Maštovitost X- građanina rezultirala je sređivanjem kvarta i dobijanjem divnih travnjaka i prekrasnih sadnica koje stvaraju prijatan hlad.

Vrlo rijetka pojava za naš kult betona. Sada slijedi pitanje koje se ne uklapa u koncepciju teksta  - a to je konflikt interesa generacija. Revnosnom gospodinu X odgovaralo je da sredi jedan prilično neugledan prostor, ali mir koji zelenilo pruža nije se uklapao sa dječijom grajom i brižnim potrebama roditelja.

Travnjaci su oivičeni željeznom ogradom i svi smo upozoreni da trava želi da spava. Djeci je trebala igra, a roditeljima razonoda.


Gospodin X nije bio saglasan pa je počeo da izmješta i zaliva klupe. Poruka je jasna. Sporazum nije bio moguć. Gospodin X je zamijenjen. Kompromis je nađen. Dvije površine su dodijeljene djeci. Tako je i naš novi park ponovo postao javna površina dostupna svima.

Ima tu sporadičnih negodovanja ali i prostora za sve. " U parkiću veseliću neumorno igra teče svakog dana do kasno uveče." Okuplja se i staro i mlado.

Ljudi se druže, ljubimci olakšavaju i svi su sretni. Manje- više.

Javna površina je dobrobit svih građana koji žive na jednom prostoru. Kreativnost konfliktnog gospodina X rezultirala je lijepo uređenom zelenom površinom i to jednom od rijetkih u gradu. Djeca su radost i vizija jedne nacije i imaju prava na igru.

Razlike postoje, interesi nisu isti, ali svi smo jednako ljudi.

Ljudi koji ne žele da se miješaju u svoj posao

Postoje ljudi koji ne žele da se miješaju u svoj posao.
To su oni slovodršci koji sa velikim samopouzdanjem ušetaju u svoj radni prostor i naizgled drže sve konce u svojim rukama. Njihovo postojanje je pogubno posebno ukoliko opis njihovog radnog mjesta obuhvata neku ciljnu grupu.

 Zanimljivo je da se na njih niko ne žali, da nemaju propusta u radu, nego da na pomen njihovog imena često čujemo kvalifikatore tipa: kralj, legenda i slično. Oni to suštinski i jesu jer u svom radnom okruženju imaju hiljadu budala koje im aplaudiraju dok najčešće grcaju zatrpani svojim i tuđim poslom. Ljudi koji ne žele da se miješaju u svoj posao  nisu demotivisani lošim primanjima, oni samo guraju probleme pod tepih i stvaraju sizifovski posao onome ko ih u obavezama nasljeđuje. Sjajni su manipulatori, u stanju su dugo da drže pažnju auditorijuma,odlični su zabavljači.

 Autoritete poštuju po potrebi, zbunjujući ih naizmjeničnim povlađivanjem i oštrim suprotstavljanjem. Zato im sve polazi za rukom. Oni ne pate od položaja i pozicije jer im je glavni moto da ne ponesu odgovornost za ono što rade. Toliko su snalažljivi i sposobni da nađu legalne, dodatne izvore finansiranja tako da se bezbjedno ljuljaju u svojoj indiferentnosti.

Njihovi propusti su rušilačke snage, a okolina ih prati kroz osmjeh i odobravanje. Ljudi koji ne žele da se miješaju u svoj posao utkani su u sve sfere života, pustili su svoje pipke mnogo dublje nego što bi savjesni i odgovorni profesionalac ikada i pomislio da učini.

Vrlo su sujetni i osvetoljubljivi, te nije lako uhvatiti se u koštac sa njima. Velemajstori su u spletkarenju i podmetanju, što im u krajnjoj liniji i leži zbog snage intelekta i verbalne visprenosti. Koliko ovakvih jedinki prepoznajete u svom okruženju? Koliko sposobnih ljudi čeka  da se lati posla sa već prašnjavim papirima u tamo nekoj arhivi?

 Krivite li sistem? Krivi ste vi! Sve pozitivne promjene u društvu kreću podizanjem nivoa građanske svijesti. Jesmo li u toku? Alternative nema.

Ono si što nosiš u sebi

Dođeš tako u godine kad shvatiš poentu.

Kvalitet života se mjeri najprije zdravstvenim stanjem, uslovima stanovanja, zadovoljstvom poslom kojim se baviš, finansijskom sigurnošću i prilikama da putuješ i da sagledaš kako sve ovo ovdje izgleda negdje drugdje.

Svakodnevno trčimo, gubimo se u nametnutim obavezama, planovima koji drugi imaju za nas, a opet tapkamo u mjestu. Život koji se pretvori u rutinu ustvari je životarenje, koje ne pruža osjećaj punoće i samokontrole.

Mnogo važnije od ovoga je stanje duše.
Rutina nam uskraćuje kreativnost, lične potrebe i mogućnost da gospodarimo svojim vremenom. Ako je Božije vrijeme vječnost, ljudsko trajanje u njemu je samo tren. Ne znamo kad će se zaustaviti žila kucavica, nemamo saznanje kad će kazaljke stati.

 Srećan život je uslovljen relacijama sa osobama koje nas okružuju u svakom trenu. Kako se pozicioniramo tako će nam i biti.

Nedovoljno pažnje se pridaje međuljudskim odnosima i njegovanju istih.
Čovjek koji uspije da tokom života izgradi čvrste veze zasnovane na ljubavi i uzajamnom poštovanju obezbijedio je svojoj duši mir u tom univerzumu kojeg sve religije definišu kao vječnost. Skladni porodični odnosi utiču na razvoj zdrave i samopouzdane ličnosti, sposobne da se socijalizuje i prilagođava različitim društvenim okolnostima.

Smijeh je lijek, nadoknada za sve trenutke nesigurnosti i odbačenosti. Čovjek koji se u životu opredjeljuje za zajedništvo mora  biti tolerantan i pratiti neke od nepisanih kodeksa etičkog ponašanja. Njegovanje partnerskih odnosa u braku, na poslu umanjuje stresne situacije, obezbjeđuje emocionalnu podršku i pruža jak osjećaj sigurnosti.

Volimo da bi bili voljeni. Volimo da bi dali i dobili zauzvrat. Volimo da bi nahranili i napojili dušu. Poštujemo se tolerišući razlike koje postoje među nama da bi drugoj strani pružili slobodan prostor i privatnost i naravno isti dobili za uzvrat.
Jer na kraju život nam vraća ono što mi emitujemo prema drugima.

To nije pitanje reciprociteta, već zdravog rezona i prirodnog toka stvari. Ravnoteža mora postojati i među ljudima i među događajima.

Čovjeku je svojstvena i zloba i zavist i pakost i podmuklost i ljubomora i laž. U psihologiji mase ova nezdrava stanja svijesti još više podstiču animalne porive iz lanca ishrane, u nepravednoj borbi Davida i Golijata za opstankom.
Kad takva osjećanja preovladaju ona žderu zdrave stanice u ljudskom tijelu.

 Od praha smo postali, prahu se i vraćamo. Velika su iskušenja na kratkom ovozemaljskom proputovanju. No, iracionalno u čovjeku stalno budi strah od smrti i lamentacije zbog ograničenosti životnog vijeka i prolaznosti života.

Nije svejedno sa kojom i kakvom savjesti  zatvaramo oči po poslednji put i predajemo dušu - Bogu ili đavolu. Sve je stvar ličnog odabira i zasluga, naravno.

Žena u crnogorskom društvu

Uvijek sam sebi uspijevala da osvježim život nekim zanimljivim, nesvakidašnjim osobama koje u sebi nose svjetlost i pozitivnu energiju. Tako smo jednog kasnog popodneva, nakon završenih časova sjele Duda i ja da razmijenimo koju riječ prije nego se vratimo porodičnim obavezama. I krene tako priča o stvarnom položaju žene u savremenom društvu koje vrvi od feminističkih pokreta, zaštitnika ženskih prava, koji revnosno jurišaju na sva osjetljiva pitanja rodne ravnopravnosti i ženskih reciprociteta sa njihovim jačim polovinama. Savremena žena je isto što je bila i njena majka, baba i prababa. Stotinama godina unazad tradicionalna Crnogorka bila je stub svoje porodice, njen glavni oslonac i pregalac u teškim fizičkim poslovima za goli opstanak.Uslovi života bili su najčešće nepodnošljivi, rađalo se, porađalo i umiralo u mukama, uvijek gotovo bez riječi. Kamena kuća, posred nje ognjište, trošno pokućstvo i požrtvovana žena koja sluša i obara pogled pred autoritetom oca, brata, muža. Osjećanja uvijek potisnuta, sakrivena pod plaštom stida i patrijarhalnog vaspitanja. U našoj Crnoj Gori on je koračao naprijed, gordo i ponosno, a ona ga je pratila nekoliko koraka zaostajući za njim da bi iskazala pokornost i poštovanje. Crnogorska žena, uvijek na vjetrometini, pokorna i poslušna, neobično dostojanstvena u trpljenju i opstanku za goli život porodice. Sjećam se priče moje babe koja je za mene oduvijek bila institucija kako je kao mlada nevjesta sa ostalim ženama po planinskim stijenama i jamama sakupljala čisti snijeg i led koji bi na konjima po mrklom mraku transportovale u Podgoricu kako se ne bi otopio i pred zoru  prodavale slastičarama jer u to doba nije bilo struje. Zamišljam hladnu noć, promrzle ruke, jame ( i ime im je teško), iščekivanje, sablasnu noć, crne marame, opanke, glad, tamu.... Sjećam se priče o stamenim ženama koje su podnosile bol i gubitak najbližih bez prava da puste suzu. Da li je bilo uzvišenije tuge na tom licu od kamena, u tim očima koje su plamtjele vječnom vatrom ljubavi, odanosti i davanja. Davanja sebe za druge na užarenom kamenu gorskom, đe ni kapi vode nema mrtva usta da okvasi? Slušala sam priče kao dijete, upijala ih i srcem i dušom i vodi me opet sjećanje na svježi planinski zrak, gromovima i kišom osvještan. I opet svaku stazu i stopu planini znam. Nije to pitanje stečene vještine. U pitanju je genetski kod i ova  vrela  krv.  A onda se nađem u hodnicima vremena i prođem kroz Titograd prošloga vijeka. Sjetim se opet prosječne Crnogorke - majke, sestre, supruge, kćerke. Njen ambijent je neuporedivo bolji, ona ima predispozicije za nešto drugo, drugačije, ali programirana je da bude što i svi njeni ženski prethodnici - oslonac i borac, pregalac i temelj. Ona je sva od ljubavi, a nije joj vješta, ona može promijeniti svijet, a ne čini to, daje, a ne uzima, samouvjerena i pravična bori se za svoj dom. I vremeplov me vraća u moje vrijeme đe smo pred zakonom isti i muž i ja, vele škole da jednako znamo, novo je doba, a ona moja baba od mene još više čudo čini. Legalno - pravni status žene napredniji je nego ikad, žene su i intelektualke i domaćice i odgajateljice i učiteljice, i prijateljice i gore od želje da postavljaju pitanja, traže odgovore, odolijevaju iskušenjima u urbanim neokapitalističkim uslovima, ima ih u svim profesijama bilo da su majke, sestre, kćerke, udate, raspuštenice, udovice, zauzete ili slobodne, u dozvoljenim ili zabranjenim šemama njihov genetski kod nije mnogo evoluirao. Taj feeling požrtvovanosti, odanosti, predanosti uporno potiskuje pokušaje ekspresije slobode, jer je žena i dalje u raljama, rinta, pere, doprinosi, kuva, brine, valorizuje pa rashoduje i tako opet sve iz početka. Od žene se ne očekuje da bude " majstor za sve" već se to podrazumijeva. To podrazumijevanje u manjoj mjeri potiče od muškarca. Mnogo ga više nameću ostale žene i svi ti ženski preci koji stoljećima vrište u nama. Žena je metla i lopata, mašina za rađanje ( po želji muške đece) ,  stvaralac i pregalac, motivator i inspirator. Sloboda novog milenijuma nije relaksirala ženu da efektivno koristi svoje vrijeme prvenstveno u svoju korist, radi razvoja i dominacije njenih talenata i unutrašnje ljepote. Na žalost, u njoj vrište generacije i generacije prethodnica istog genetskog koda. Svijest sporo sazrijeva, a i kad sazri primjena je prilično spora. Naša žena lijepa je u svojoj odanosti, nije manipulativna i najčešće je suzdržana. To joj je u odgoju. Čuh vic - nešto kao Francuz ima ženu, voli ljubavnicu pa se onda navode još neki primjer pa kaže :" Crnogorac ima i ženu i ljubavnicu, ali zna se - najviše voli majku!"

Po nekim anegdotama najbolji je u ulozi papučara kad se ne oženi iz Crne Gore. Ima istine u tome. Mislim da znam u kom grmu leži zec - u problemu naše žene da se u najpozitivnijem mogućem smislu relaksira stega tradicije i očekivanja svih onih koji su joj realno gledano u životu totalno nebitni. Odbaciti šemu, šablon i slijediti instikte u vlastitom poimanju slobode i organizaciji života. Jer kad sve saberemo i oduzmemo život je dar,a poklonu se treba radovati, Sunce svojom putanjom grli sve četiri strane svijeta, tako i prošlost treba biti reper dobrog i onog što odbacujemo , sadašnji trenutak - trenutak za vječnost, budućnost - ono što želimo i očekujemo. 

VRŠNJAČKO NASILJE

Vršnjačko nasilje je goruća tema koja je inicirala brojne diskusije, forume, seminare, zalijepljeno je mnoogo postera, obavještenja, podijeljeno flajera i flajera, mnogi su izvukli lijepu paricu na razne okrugle stolove u cilju rješavanja problema djece i mladih. U principu - nije riješeno ništa.

Dok posmatram društvo nameće mi se utisak da svi akteri traže grešku u sistemu, politici, hijerarhiji i sl. Ipak mislim da je greška u građanskoj svijesti, savjesti i djelovanju. Onako koliko pojedinac svojim ponašanjem utiče na lokalnu zajednicu, tako će i ta mala komuna uticati na više društvene slojeve.

Roditelji vaspitno zapuštaju djecu u mjeri da to postaje zabrinjavajuće. Mislim da ne postoji realan razlog koji se može navesti kao opravdanje. Možemo ukazivati na činjenicu da djeca provode previše vremena u virtuelnom svijetu, te su dekoncentrisani, agresivni i slično, ali ključ je u porodici, u načinu na koji roditelji usmjeravaju djecu, objašnjavaju ključne pojave u društvu, razvijaju kod njih toleranciju, empatiju, kritičnost i slično. Dakle- pitanje discipline i disciplinovanja. Ne mislim ovdje na sankcionisanje ružnog ponašanja nego na podsticaj djeteta da ono samo kod sebe uočava i mijenja dobre i loše strane i razvija svoju ispravnu reakciju na input koji dolazi iz socijalnog okruženja.

Roditelji ne poštuju svoju djecu kao sagovornike. Djetetu je uvijek potrebno poštovanje i uvažavanje njegove ličnosti kako ne bi dolazilo do emocionalne nestabilnosti. Roditelji svoje slobodno vrijeme ne provode sa djecom na kvalitetan način. Mnogo puta sam srijetala roditelje sa djecom po barovima u zagušljivim prostorijama, natrpanim ljudima. 

Potrebno je kod djece razviti ljubav prema onome što su njihove dnevne obaveze primjera radi sređivanje prostora za dječiji boravak, slaganje sopstvene odjeće, njegovanje hobija, pripremanje roštilja u dvorištu sa ostalim članovima porodice, kreiranje lične biblioteke, boravak u prirodi, porodično sportsko druženje, preslušavanje dobre muzike i tome slično. Svako dijete bi moralo imati svakodnevno neko svoje zaduženje u kući.

Zgrožena sam bila majkom koja do 16.00 plaća vrtić, a nakon tog vremena osobu koja će se baviti njenom dvogodišnjom kćerkom, a ona je recimo slobodna.

 Sva djeca de facto nisu ista, niti su svima jednaki uslovi i atmosfera u kojoj odrastaju. te specifičnosti uslovjavaju karakterne razlike, sramežljivost, povučenost ili pak suprotno egocentričnost, agresivnost i sl. Opšti trend jeste da djeca i omladinci ne pokazuju u dovoljoj mjeri poštovanje prema starijima generalno, da se na svaki način vrši pritisak na školske autoritete da se djeci u školi smanje obaveze i svedu na najmanju moguću mjeru. Ovo je strašno, budući da u razvijenim zemljama koje njeguju čitave  tradicije usmjeravanja djece i omladine itekako jeste bitno da djeca steknu funkcionalno, primjeljivo znanje kroz sticanje vještina i interdisciplinarno učenje.

Roditelji zaboravljaju da je ljudski život poput sata i da se djeca moraju osposobiti za samostalan život i da je bitno uliti im psihičku i emocionalnu stabilnost. Vaspitno zapuštena djeca koja nemaju sigurnost u porodici tu istu sigurnost narušavaju drugoj djeci. Brojnost odjeljenja po školama ne ostavlja baš dovoljno prostora za adekvatno djelovanje bez obzira na dobru pedagošku procjenu.

Nastavnicima su vezane ruke propisima, koji značajno ne rješavaju situaciju, već se i dalje sve vrti u krug, tu i tamo korigovano, tek da bi bilo podnošljivo. Loša pozicija nastavnika u društvu  čini da on ne može biti nosilac bilo kakve radikalne promjene i onda bačena rukavica sa djece ide na roditelje pod uslovom da su upoznati sa problemom. Djeca vrlo često doživjavaju strahove koji su toliko enormni i po njih užasavjući da bi ste se iznenadili sa kakvom ih vještinom kriju od roditelja. 

Djeca koja maltretiraju drugu djecu najčešće imaju reputaciju lidera među vršnjacima, brdo nesređenih problema u svojoj kući i porodici gdje prisustvuju njima nepodnošljivim scenama,te lako upijajući tu i takvu energiju projektuju na određenu grupicu kojom lako manipulišu koristeći tehniku kolektivne svijesti.

Djeca - žrtve najčešće se po nečemu razlikuju, a to nešto napadači ne shvataju, jer im je intrigantno i nepoznato, djeca - žrtve vršnjačkog nasilja su osjetljivija jer se u ranom djetinjstvu vjerovatno podsticao princip zadovoljstva svih želja, ali ne i zabrane ili kazne, pa se sada ne znaju nositi sa izazovima i poljuljano im je samopouzdanje. 

U  posljednje vrijeme svi učimo djecu pravima, a sve slabije obavezama. Gdje tražiti način za rješenje problema vršnjačkog nasilja - po seminarima, upirući prst na nastavnike, socijalne službe koje se ne bave neodgovornim roditeljima i disfunkconalnim porodicama, na nekim većim instancama?

Ne, ne, dragi moji, već u nama samima i podizanju društvene svijesti. 

Prevencija bahatosti, agresivnosti se vrši vaspitavanjem, a sankcionisanje efikasnim kažnjavanjem koje će biti korisno i za dobrobit svih. 

Genetski kod u sportu

Ovo ljeto ostaće upamćeno po vrhunskim sportskim rezultatima koje su ostvarili sportisti sa ex YU prostora.
Iako ima mnogo onih kojima ova Ex YU kovanica bukvalno para uši i izaziva nelagodu, dosta je i neistomišljenika kojima je plasman Nogometne reprezentacije Hrvatske u "predvorje raja" izazvao talase euforije, nostalgije za bratstvom i jedinstvom, želju za dobrim i zdravim susjedskim odnosima.
Primjetno je da su mlade generacije mnogo zdravije rezonovale stvarnost od starijih.
Istovremeno, Novak Đoković se osvajanjem Vimbldona trijumfalno vratio na tron, prethodno pozdravljajući uspjeh vatrene reprezentacije.
Pred Novakom su bile prepreke tehničke prirode kojima se dodatno intenzivira psihički pritisak, ali on je do kraja bio usredsređen na pobjedu.
Borba Hrvata sa Francuzima bila je borba Davida i Golijata, jer je Francuska reprezentacija sve osim nacionalna. Hrvati su ono što jesu - igraju srcem.
 Moj balkanski genetski kod daje mi za pravo ovakav komentar iz razloga što je isuviše očigledna razlika - hrvatski igrači vs "melting pot."
Iako je to politički ispravna odluka mi koji podržavamo vatrene rekli bi da nije i korektna. Iako je bilo nemoguće izbjeći komentarisanje finala (fudbal je to, za prosječnog Balkanca zakon među sportovima) bilo mi je zanimljivo opservirati puč i njihovu percepciju sportskog ljeta, kalendarski 2018-og.

Ako si altruista i prije svega stremiš čovjeku naravno da ćeš svim srcem podržati ekipu koja ti je jezički, kulturološki, geografski bliža.Ali, svaku.
 Odavno je kod nas poltronstvo prepoznato kao stil života, pa u skladu sa tim mnogi su navijali za Hrvatsku, a nisu ni registrovali učešće reprezentacije Srbije koja je btw bila sasvim ok, ali čik ne leži vraže - nisu imali podlogu niti adekvatno zalaganje od strane Fudbalskog saveza matične države, niti je UEFA reagovala na neke delikatnije situacije.
 E to što ove dvije institucije nisu odradile posao kako valja je predvidljivo, ali poltronski odnos polusvijeta koji uporno dolazi do izražaja meni lično vrlo je iritantan.

S druge strane bilo je srpskih "rodoljuba" koji su navijali za reprezentaciju, ali su u kladionici suvereno ulagali novac na protivnika.
 Potpuno je suvišno komentarisati one koji su navijali za sve "koji su protiv nas" samo da ne bi podržali sjajnu reprezentaciju Hrvatske.

Javno mnjenje je opominjalo, ukazivalo, dijelilo se, komentarisalo, čule su se razne poruke političke ovakve i onakve sve dok Novak ne reče javno da podržava susjede na svjetskom prvenstvu u Rusiji.
S jedne strane, salve oduševljenja, s druge strane- medijski linč. A Novak, neponovljiv, vrhunski sportista, sjajna ličnost, dijete iz mješovitog braka ( otac - Srbin, majka - Hrvatica) je uvijek iznad svih.

Pročitah u štampi da mu se na podršci zahvalio sada najbolji fudbaler svijeta Luka Modrić - veličina u ljudskom i sportskom smislu.
I tako ostasmo mi pod utiscima jednog ljeta koje je ponovo izazvalo emotivnu bujicu nas Balkanaca, podijeljenih u stavovima, oprečnih u djelima i reakcijama.
Balkan - izvorište strahovitih kapaciteta, enormnih potencijala uvijek tu na dohvat vječito željenog, svim srcem voljenog sna - da, na dohvat samo.

Valjda nam ta sama naša priroda, genetski kod, krv u žilama stalno tako maše onime što nam realno pripada, a na korak je od nas. Jer, realno bolji smo oduvjek u areni sa mnogo većim i zastupljenijim narodima od nas i to ne samo sad, već oduvijek.
Na kraju zanima me đe smjestiti nas koji volimo sve ex YU narode, ne pravimo razlike među narodima, vjeroispovjestima, nego samo među ljudima i nesojima, kako kategorisati nas kojima je srce puno kada momci sa Balkana ruše sve svjetske rekorde i igraju srcem i kad dobijaju i kad gube.

 Da li mi demantujemo one koji nam oponiraju činjenicom da sportski događaji u kojima učestvuju igrači sa Zapadnog Balkana itekako pomjera i evropske i svjetske granice.Zar takav Balkanac nije Cosmopolitan?

Možda je simbolika u kiši koja je padala....