Žena u crnogorskom društvu

Uvijek sam sebi uspijevala da osvježim život nekim zanimljivim, nesvakidašnjim osobama koje u sebi nose svjetlost i pozitivnu energiju. Tako smo jednog kasnog popodneva, nakon završenih časova sjele Duda i ja da razmijenimo koju riječ prije nego se vratimo porodičnim obavezama. I krene tako priča o stvarnom položaju žene u savremenom društvu koje vrvi od feminističkih pokreta, zaštitnika ženskih prava, koji revnosno jurišaju na sva osjetljiva pitanja rodne ravnopravnosti i ženskih reciprociteta sa njihovim jačim polovinama. Savremena žena je isto što je bila i njena majka, baba i prababa. Stotinama godina unazad tradicionalna Crnogorka bila je stub svoje porodice, njen glavni oslonac i pregalac u teškim fizičkim poslovima za goli opstanak.Uslovi života bili su najčešće nepodnošljivi, rađalo se, porađalo i umiralo u mukama, uvijek gotovo bez riječi. Kamena kuća, posred nje ognjište, trošno pokućstvo i požrtvovana žena koja sluša i obara pogled pred autoritetom oca, brata, muža. Osjećanja uvijek potisnuta, sakrivena pod plaštom stida i patrijarhalnog vaspitanja. U našoj Crnoj Gori on je koračao naprijed, gordo i ponosno, a ona ga je pratila nekoliko koraka zaostajući za njim da bi iskazala pokornost i poštovanje. Crnogorska žena, uvijek na vjetrometini, pokorna i poslušna, neobično dostojanstvena u trpljenju i opstanku za goli život porodice. Sjećam se priče moje babe koja je za mene oduvijek bila institucija kako je kao mlada nevjesta sa ostalim ženama po planinskim stijenama i jamama sakupljala čisti snijeg i led koji bi na konjima po mrklom mraku transportovale u Podgoricu kako se ne bi otopio i pred zoru  prodavale slastičarama jer u to doba nije bilo struje. Zamišljam hladnu noć, promrzle ruke, jame ( i ime im je teško), iščekivanje, sablasnu noć, crne marame, opanke, glad, tamu.... Sjećam se priče o stamenim ženama koje su podnosile bol i gubitak najbližih bez prava da puste suzu. Da li je bilo uzvišenije tuge na tom licu od kamena, u tim očima koje su plamtjele vječnom vatrom ljubavi, odanosti i davanja. Davanja sebe za druge na užarenom kamenu gorskom, đe ni kapi vode nema mrtva usta da okvasi? Slušala sam priče kao dijete, upijala ih i srcem i dušom i vodi me opet sjećanje na svježi planinski zrak, gromovima i kišom osvještan. I opet svaku stazu i stopu planini znam. Nije to pitanje stečene vještine. U pitanju je genetski kod i ova  vrela  krv.  A onda se nađem u hodnicima vremena i prođem kroz Titograd prošloga vijeka. Sjetim se opet prosječne Crnogorke - majke, sestre, supruge, kćerke. Njen ambijent je neuporedivo bolji, ona ima predispozicije za nešto drugo, drugačije, ali programirana je da bude što i svi njeni ženski prethodnici - oslonac i borac, pregalac i temelj. Ona je sva od ljubavi, a nije joj vješta, ona može promijeniti svijet, a ne čini to, daje, a ne uzima, samouvjerena i pravična bori se za svoj dom. I vremeplov me vraća u moje vrijeme đe smo pred zakonom isti i muž i ja, vele škole da jednako znamo, novo je doba, a ona moja baba od mene još više čudo čini. Legalno - pravni status žene napredniji je nego ikad, žene su i intelektualke i domaćice i odgajateljice i učiteljice, i prijateljice i gore od želje da postavljaju pitanja, traže odgovore, odolijevaju iskušenjima u urbanim neokapitalističkim uslovima, ima ih u svim profesijama bilo da su majke, sestre, kćerke, udate, raspuštenice, udovice, zauzete ili slobodne, u dozvoljenim ili zabranjenim šemama njihov genetski kod nije mnogo evoluirao. Taj feeling požrtvovanosti, odanosti, predanosti uporno potiskuje pokušaje ekspresije slobode, jer je žena i dalje u raljama, rinta, pere, doprinosi, kuva, brine, valorizuje pa rashoduje i tako opet sve iz početka. Od žene se ne očekuje da bude " majstor za sve" već se to podrazumijeva. To podrazumijevanje u manjoj mjeri potiče od muškarca. Mnogo ga više nameću ostale žene i svi ti ženski preci koji stoljećima vrište u nama. Žena je metla i lopata, mašina za rađanje ( po želji muške đece) ,  stvaralac i pregalac, motivator i inspirator. Sloboda novog milenijuma nije relaksirala ženu da efektivno koristi svoje vrijeme prvenstveno u svoju korist, radi razvoja i dominacije njenih talenata i unutrašnje ljepote. Na žalost, u njoj vrište generacije i generacije prethodnica istog genetskog koda. Svijest sporo sazrijeva, a i kad sazri primjena je prilično spora. Naša žena lijepa je u svojoj odanosti, nije manipulativna i najčešće je suzdržana. To joj je u odgoju. Čuh vic - nešto kao Francuz ima ženu, voli ljubavnicu pa se onda navode još neki primjer pa kaže :" Crnogorac ima i ženu i ljubavnicu, ali zna se - najviše voli majku!"

Po nekim anegdotama najbolji je u ulozi papučara kad se ne oženi iz Crne Gore. Ima istine u tome. Mislim da znam u kom grmu leži zec - u problemu naše žene da se u najpozitivnijem mogućem smislu relaksira stega tradicije i očekivanja svih onih koji su joj realno gledano u životu totalno nebitni. Odbaciti šemu, šablon i slijediti instikte u vlastitom poimanju slobode i organizaciji života. Jer kad sve saberemo i oduzmemo život je dar,a poklonu se treba radovati, Sunce svojom putanjom grli sve četiri strane svijeta, tako i prošlost treba biti reper dobrog i onog što odbacujemo , sadašnji trenutak - trenutak za vječnost, budućnost - ono što želimo i očekujemo. 

VRŠNJAČKO NASILJE

Vršnjačko nasilje je goruća tema koja je inicirala brojne diskusije, forume, seminare, zalijepljeno je mnoogo postera, obavještenja, podijeljeno flajera i flajera, mnogi su izvukli lijepu paricu na razne okrugle stolove u cilju rješavanja problema djece i mladih. U principu - nije riješeno ništa.

Dok posmatram društvo nameće mi se utisak da svi akteri traže grešku u sistemu, politici, hijerarhiji i sl. Ipak mislim da je greška u građanskoj svijesti, savjesti i djelovanju. Onako koliko pojedinac svojim ponašanjem utiče na lokalnu zajednicu, tako će i ta mala komuna uticati na više društvene slojeve.

Roditelji vaspitno zapuštaju djecu u mjeri da to postaje zabrinjavajuće. Mislim da ne postoji realan razlog koji se može navesti kao opravdanje. Možemo ukazivati na činjenicu da djeca provode previše vremena u virtuelnom svijetu, te su dekoncentrisani, agresivni i slično, ali ključ je u porodici, u načinu na koji roditelji usmjeravaju djecu, objašnjavaju ključne pojave u društvu, razvijaju kod njih toleranciju, empatiju, kritičnost i slično. Dakle- pitanje discipline i disciplinovanja. Ne mislim ovdje na sankcionisanje ružnog ponašanja nego na podsticaj djeteta da ono samo kod sebe uočava i mijenja dobre i loše strane i razvija svoju ispravnu reakciju na input koji dolazi iz socijalnog okruženja.

Roditelji ne poštuju svoju djecu kao sagovornike. Djetetu je uvijek potrebno poštovanje i uvažavanje njegove ličnosti kako ne bi dolazilo do emocionalne nestabilnosti. Roditelji svoje slobodno vrijeme ne provode sa djecom na kvalitetan način. Mnogo puta sam srijetala roditelje sa djecom po barovima u zagušljivim prostorijama, natrpanim ljudima. 

Potrebno je kod djece razviti ljubav prema onome što su njihove dnevne obaveze primjera radi sređivanje prostora za dječiji boravak, slaganje sopstvene odjeće, njegovanje hobija, pripremanje roštilja u dvorištu sa ostalim članovima porodice, kreiranje lične biblioteke, boravak u prirodi, porodično sportsko druženje, preslušavanje dobre muzike i tome slično. Svako dijete bi moralo imati svakodnevno neko svoje zaduženje u kući.

Zgrožena sam bila majkom koja do 16.00 plaća vrtić, a nakon tog vremena osobu koja će se baviti njenom dvogodišnjom kćerkom, a ona je recimo slobodna.

 Sva djeca de facto nisu ista, niti su svima jednaki uslovi i atmosfera u kojoj odrastaju. te specifičnosti uslovjavaju karakterne razlike, sramežljivost, povučenost ili pak suprotno egocentričnost, agresivnost i sl. Opšti trend jeste da djeca i omladinci ne pokazuju u dovoljoj mjeri poštovanje prema starijima generalno, da se na svaki način vrši pritisak na školske autoritete da se djeci u školi smanje obaveze i svedu na najmanju moguću mjeru. Ovo je strašno, budući da u razvijenim zemljama koje njeguju čitave  tradicije usmjeravanja djece i omladine itekako jeste bitno da djeca steknu funkcionalno, primjeljivo znanje kroz sticanje vještina i interdisciplinarno učenje.

Roditelji zaboravljaju da je ljudski život poput sata i da se djeca moraju osposobiti za samostalan život i da je bitno uliti im psihičku i emocionalnu stabilnost. Vaspitno zapuštena djeca koja nemaju sigurnost u porodici tu istu sigurnost narušavaju drugoj djeci. Brojnost odjeljenja po školama ne ostavlja baš dovoljno prostora za adekvatno djelovanje bez obzira na dobru pedagošku procjenu.

Nastavnicima su vezane ruke propisima, koji značajno ne rješavaju situaciju, već se i dalje sve vrti u krug, tu i tamo korigovano, tek da bi bilo podnošljivo. Loša pozicija nastavnika u društvu  čini da on ne može biti nosilac bilo kakve radikalne promjene i onda bačena rukavica sa djece ide na roditelje pod uslovom da su upoznati sa problemom. Djeca vrlo često doživjavaju strahove koji su toliko enormni i po njih užasavjući da bi ste se iznenadili sa kakvom ih vještinom kriju od roditelja. 

Djeca koja maltretiraju drugu djecu najčešće imaju reputaciju lidera među vršnjacima, brdo nesređenih problema u svojoj kući i porodici gdje prisustvuju njima nepodnošljivim scenama,te lako upijajući tu i takvu energiju projektuju na određenu grupicu kojom lako manipulišu koristeći tehniku kolektivne svijesti.

Djeca - žrtve najčešće se po nečemu razlikuju, a to nešto napadači ne shvataju, jer im je intrigantno i nepoznato, djeca - žrtve vršnjačkog nasilja su osjetljivija jer se u ranom djetinjstvu vjerovatno podsticao princip zadovoljstva svih želja, ali ne i zabrane ili kazne, pa se sada ne znaju nositi sa izazovima i poljuljano im je samopouzdanje. 

U  posljednje vrijeme svi učimo djecu pravima, a sve slabije obavezama. Gdje tražiti način za rješenje problema vršnjačkog nasilja - po seminarima, upirući prst na nastavnike, socijalne službe koje se ne bave neodgovornim roditeljima i disfunkconalnim porodicama, na nekim većim instancama?

Ne, ne, dragi moji, već u nama samima i podizanju društvene svijesti. 

Prevencija bahatosti, agresivnosti se vrši vaspitavanjem, a sankcionisanje efikasnim kažnjavanjem koje će biti korisno i za dobrobit svih. 

Genetski kod u sportu

Ovo ljeto ostaće upamćeno po vrhunskim sportskim rezultatima koje su ostvarili sportisti sa ex YU prostora.
Iako ima mnogo onih kojima ova Ex YU kovanica bukvalno para uši i izaziva nelagodu, dosta je i neistomišljenika kojima je plasman Nogometne reprezentacije Hrvatske u "predvorje raja" izazvao talase euforije, nostalgije za bratstvom i jedinstvom, želju za dobrim i zdravim susjedskim odnosima.
Primjetno je da su mlade generacije mnogo zdravije rezonovale stvarnost od starijih.
Istovremeno, Novak Đoković se osvajanjem Vimbldona trijumfalno vratio na tron, prethodno pozdravljajući uspjeh vatrene reprezentacije.
Pred Novakom su bile prepreke tehničke prirode kojima se dodatno intenzivira psihički pritisak, ali on je do kraja bio usredsređen na pobjedu.
Borba Hrvata sa Francuzima bila je borba Davida i Golijata, jer je Francuska reprezentacija sve osim nacionalna. Hrvati su ono što jesu - igraju srcem.
 Moj balkanski genetski kod daje mi za pravo ovakav komentar iz razloga što je isuviše očigledna razlika - hrvatski igrači vs "melting pot."
Iako je to politički ispravna odluka mi koji podržavamo vatrene rekli bi da nije i korektna. Iako je bilo nemoguće izbjeći komentarisanje finala (fudbal je to, za prosječnog Balkanca zakon među sportovima) bilo mi je zanimljivo opservirati puč i njihovu percepciju sportskog ljeta, kalendarski 2018-og.

Ako si altruista i prije svega stremiš čovjeku naravno da ćeš svim srcem podržati ekipu koja ti je jezički, kulturološki, geografski bliža.Ali, svaku.
 Odavno je kod nas poltronstvo prepoznato kao stil života, pa u skladu sa tim mnogi su navijali za Hrvatsku, a nisu ni registrovali učešće reprezentacije Srbije koja je btw bila sasvim ok, ali čik ne leži vraže - nisu imali podlogu niti adekvatno zalaganje od strane Fudbalskog saveza matične države, niti je UEFA reagovala na neke delikatnije situacije.
 E to što ove dvije institucije nisu odradile posao kako valja je predvidljivo, ali poltronski odnos polusvijeta koji uporno dolazi do izražaja meni lično vrlo je iritantan.

S druge strane bilo je srpskih "rodoljuba" koji su navijali za reprezentaciju, ali su u kladionici suvereno ulagali novac na protivnika.
 Potpuno je suvišno komentarisati one koji su navijali za sve "koji su protiv nas" samo da ne bi podržali sjajnu reprezentaciju Hrvatske.

Javno mnjenje je opominjalo, ukazivalo, dijelilo se, komentarisalo, čule su se razne poruke političke ovakve i onakve sve dok Novak ne reče javno da podržava susjede na svjetskom prvenstvu u Rusiji.
S jedne strane, salve oduševljenja, s druge strane- medijski linč. A Novak, neponovljiv, vrhunski sportista, sjajna ličnost, dijete iz mješovitog braka ( otac - Srbin, majka - Hrvatica) je uvijek iznad svih.

Pročitah u štampi da mu se na podršci zahvalio sada najbolji fudbaler svijeta Luka Modrić - veličina u ljudskom i sportskom smislu.
I tako ostasmo mi pod utiscima jednog ljeta koje je ponovo izazvalo emotivnu bujicu nas Balkanaca, podijeljenih u stavovima, oprečnih u djelima i reakcijama.
Balkan - izvorište strahovitih kapaciteta, enormnih potencijala uvijek tu na dohvat vječito željenog, svim srcem voljenog sna - da, na dohvat samo.

Valjda nam ta sama naša priroda, genetski kod, krv u žilama stalno tako maše onime što nam realno pripada, a na korak je od nas. Jer, realno bolji smo oduvjek u areni sa mnogo većim i zastupljenijim narodima od nas i to ne samo sad, već oduvijek.
Na kraju zanima me đe smjestiti nas koji volimo sve ex YU narode, ne pravimo razlike među narodima, vjeroispovjestima, nego samo među ljudima i nesojima, kako kategorisati nas kojima je srce puno kada momci sa Balkana ruše sve svjetske rekorde i igraju srcem i kad dobijaju i kad gube.

 Da li mi demantujemo one koji nam oponiraju činjenicom da sportski događaji u kojima učestvuju igrači sa Zapadnog Balkana itekako pomjera i evropske i svjetske granice.Zar takav Balkanac nije Cosmopolitan?

Možda je simbolika u kiši koja je padala....

Staro za novo - svoje za tuđe!

Kad smo prestali biti bezbrižni? Kada smo izgubili predstavu o sreći? Da li smo možda u apsurdnoj žurbi za vremenom negdje zaturili sami sebe?
Kraj svake psihološke analize svodi se na to da su odgovori u nama samima. Kakav šablon!
Mislim da sam jednog jutra na putu za društvenim standardima zaboravila na svoj unutrašnji svijet, motivaciju i dinamiku. Zaboravih stare, dobre okuse i mirise, više i ne znam što je to što mi prija.
Sve se pretvorilo u rutinu i nametnute standarde. One standarde koji ne traže specifične okuse i mirise, samo meni znane boje i obrise.
Tako su jedno jutro izbrisana omiljena mjesta. Stopila su se sa standardima i nemaju svoju čar. Neprepoznatljiva su nama koji smo ih uvijek doživljavali kao dio nas samih.

Sada gutamo u krupnim zalogajima sve ono što je tuđe, ne pravimo pitanje, čak i ne sažvaćemo težak zalogaj, valjda tako zavaramo gorak ukus u ustima.
I pozajmljujemo tuđe i prisvajamo ga ne prilagođavajući ga novoj sredini. I to tuđe ne poznaje više ni tuđin od kojeg je poteklo ni standard koji ga je modulirao.

One stare vrijednosti, tradicije, običaji blijede polako, zanemareni i zaboravljeni od onih koji su najviše trebali da ih čuvaju, a oni su odlučili da ih zanemare, proglase zastarjelim i prevaziđenim nalazeći im nedostojne zamjene.

Sva napredna društva brižljivo čuvaju svoje tradicionalne tekovine, a na temelju njih grade nove stvarajući savršen sklad.

I kao što reče moja draga prijateljica: "Balkan nije geografski pojam već mentalni pravac u psihologiji."

I samo na tvoj rođendan

Ne postoji više ništa o životu i smrti što već nije zabilježila ruka pjesnika. Književno stvaralaštvo, po meni je najživlja tekovina ljudske civilizacije, zbog njegove moći putovanja kroz vrijeme, objedinjavanja generacija koje se realno u stvarnosti ne mogu susresti, ali se prirodnim zakonima nadovezuju jedna na drugu.

Život nije fizičko bitisanje, život se svodi na relacije pojedinca sa drugim ljudima i odnos prema društvenoj zajednici kojoj pripadaju. Mislim da su na dobitku ljudi koji su sposobni promijeniti sredinu u kojoj žive i doživjeti kulturološke, sociološke, vjerske, jezičke i druge razlike kao veliko duhovno bogatstvo, a nikako kao razdor.

To je put sazrijevanja koji se račva onako kako niko ne može predvidjeti. Gdje god taj put vodio, srce uvijek vraća na početak. Sva životna filozofija i sva stremljenja čovjekova, njegove odrednice i misli pohranjene su u djetinjstvu. Tu su sve naše kočnice, sve naše motivacije, djetinjstvo je izvor intuicije i slutnje. Sjećam se..........................

I opet pada kiša i teški su oblaci.

Zamuti se pogled i odnekud grije plam žute voštane svijeće.Pred očima su živa sjećanja, draga i daleka, kao da pripadaju nekom drugom univerzumu, kao da ja nisam ja.

Naučim srce da čami i ćuti i nosi u sebi sve ono što još ponijeti može. I znam postoji još uvijek jedan put i dijeli dvije zelene doline, jednu koja je život i sadašnji trenutak i drugu koja je prošlost i smrt. Uvijek sam se radovala prvoj, jer je nosila žive slike i sada drage uspomene.

Druga mi je bila misteriozna, nepoznata, ali sam i tada znala da mi pripada isto kao i prva. Danas, kad zakoračim tim istim putem duša mi čezne za prvom dolinom, dolinom djetinjstva, koja je sada pusta i jezivo tiha.Onda se slomljena okrenem ka onoj drugoj i shvatim da mi sakriva sve ono što sam nekada voljela.

Ali, ta je dolina nedodirljivo hladna, uzvišena u svojoj ljepoti hrastovih grana i hladnog kamena. U njoj nema odjeka, moj glas u njoj se ne čuje, uzalud dozivam. Dvadeseti dan mjeseca februara, 2018 ljeto Gospodnje. I samo na tvoj rođendan krenu sjećanja, sjećanja na drage ljude kojih više nema.

Gojaznost i gnjavaže

Nizak prag tolerancije na stres, potisnuto nezadovoljstvo, zatrpavanje nevoljnim, rutinskim obavezama povećava slabost tijela koje brže propada,  stari, gubi elastičnost i polako postaje pogodno tlo za bolesti današnjice: hipertenziju, diabetes, bolesti metabolizma i naravno gojaznost.

Meni najbliža ugrožena grupa su žene: one koje nijesu uspjele da se nakon trudnoće "vrate" u pređašnje stanje, žene u menopauzi, žene koje se liječe od steriliteta - sve one žene čiji je glavni problem endokrinološke prirode.

Zaprepašćujuće je da je minorna edukacija na ovom polju od strane nadležnih zdravstvenih institucija. Nema ni radionica psihološke podrške kojima bi se lagano mogla pokrenuti inicijativa gdje bi ugroženi lakše rješavali svoje probleme.

Nekada se govorilo "hrana na usta ulazi", danas ljudi su zdraviji što manje jedu. Prvi razlog je taj što se ljudi mnogo manje fizički troše nego u prošlosti pa je način ishrane potrebno prilagoditi novom životnom tempu. Drugi razlog se zasniva na činjenici da hrana više nije što je nekada bila - sve veća prisutnost GMO, diskutabilan kvalitet proizvoda, počev od samog procesa proizvodnje, preko skladištenja u prodajnim objektima i sl. Činjenica je da povrće i voće nemaju miris i ukus kao nekada.

Domaća proizvodnja se slabo isplati zbog nekontrolisanog uvoza i disproporcije u cijeni. A  mi smo ono što jedemo. Ubijeđena sam da hrana utiče na ponašanje i energetski potencijal individue. Preporučuje se fizička aktivnost. Ako je u pitanju teretana glasno ću reći NE u ime svih nas koji one sprave doživljavamo kao sprave za mučenje i nikad nismo bili fascinirani sportom. Ima takvih ljudi dosta, nijesam jedina. Radije bih izabrala laganu šetnju ili plivanje u ne baš hladnoj vodi ( iako bi bila dobra za cirkulaciju).

Prateći razne dijetetske režime shvatih da je ključna kombinacija namirnica u ishrani tipa:
1. Dovoljna količina tečnosti zbog hidratacije.
2. Kafu i cigarete poslati u zaborav!
3. Industrijske sokove i sirupe, kao i gazirane napitke ni pod razno ne koristiti.
4.Česte gricke i nesvjesno trpanje hrane izazivaju nikad gladan -nikad sit sindrom;
5.Pšenica je toliko izmijenjena (nekad je brašno upijalo vodu kao žedna zemlja kišu); gluten izaziva jake alergijske reakcije;
6.Sir je dobar u kombinaciji sa povrćem i jajima;
7.Meso i krompir se slažu kao istina i laž itd.

S druge strane preporučljive namirnice i sve ono što se smatra zdravim u ishrani zahtijeva malo dublji džep i veći angažman oko pripreme hrane.

Od svih zdravih stilova ishrane dojmila mi se hrono ishrana, čak je i učinkovitija u praksi  nego ovako deklarativno.

Međutim za nas koji smo letargični, uspavani i koji ne vjerujemo dovoljno u sebe da je sprovedemo u praksu definitivno treba neka žestoka motivacija čiji su mehanizmi sakriveni duboko u nama samima (psihološki efekat, stimulans).

Čak ni nedostatak konfekcijskih brojeva većih od 44 u većini prodavnica ne može da nam da polet!

Pojedinac najbolje osjeća što organizmu odgovara....Treba slijediti instikte.....

Tri mjeseca raspusta

U početku nijesam obraćala pažnju, zapravo uvijek se znalo što je laička, a što stručna javnost. Onda je krenula lavina onih koji su se besomučno obrušavali na našu profesiju.
Najprije su nas krivili za raspuste i praznike, a zaboravili su da je većina njih na raspustu mnogo puta u toku zvaničnog  radnog vremena. Zaboravili su da su im mnogi predmeti ostavljeni ad acta, da im mnoge fascikle kupe prašinu po zaboravljenim ladicama, da se jedva  posla late dok dobro čaršiju ne pretresu.
Onda su se kobajagi čudili što mi to radimo kada nema nastave, a zaboravili su koliko su puta gubili svjedočanstva, odjavljivali, tragali za novima. Ne pade im na pamet da postoji jedinstvena matična knjiga, da je neko zaslužan za njeno uredno ažuriranje.
Često su uz uzdahe konstatovali kako smo novčano nagrađeni za ekskurzije, škole u prirodi i sl. Nikad se nijesu zapitali kako nas nekoliko vodi brigu o moru djece, u najluđim godinama, često po inostranim rutama, uz gotovo nepodnošljive fizičke napore. Naravno, nikad neki od njih ne pomenuše kolike su njihove dnevnice za službena putovanja, da ne pominjem ostale pokrivene troškove.
Zamjeriše nam da se nijesmo dovoljno osavremenili kroz edukacije, ne znam da li ima branše da se više edukuje od nas?Evo nam u susret hrli tržište seminara, sve o našem trošku.
Isprozivaše nas zbog neobjektivnosti u ocjenjivanju. Protekcija, kažu. Ne znam samo ko je traži? Ko vrši pritisak?
Brinulo ih je da nam je premalo par časova dnevno, a ne pade im na pamet da nastavnik koji drži do svog profesionalnog integriteta mora na čas otići spreman , informisan i pripremljen da odgovori na mnoga nepredviđena i neočekivana pitanja. Toliko o predvidivosti radoznalih.
A kakav nas je to pobogu administrativni posao spopao? Od elektronske baze podataka, preko ispisivanja svjedočanstava, diploma, upisnica, ljetopisa, planiranja, IROP-a, svesaka akiva i sekcija, ne nije to bog zna šta.

Opet jeste teško i uvjek je izazovno. Moj odgovor na sva ova pitanja da iako şmo progonjeni raznim besjedama, nagrađeni smo jer je naša ciljna grupa mladost. Uz njih i mi rastemo i sazrijevamo. Živi smo ljudi. Trudimo se, uspijevamo, radimo pa i pogriješimo. Ali, za razliku od drugih profesija naše greške se kažnjavaju stubom srama. Jedan učitelj, oko njega hiljadu lica, svaki čas - posebna priča, maksimalna koncentracija, nije prikladno zamisliti se,biti tužan, zakasniti, jer drugog termina nema.

I  kakvi god da smo mi smo tu zbog djece, mi prosvjetni radnici sa ličnim dohotkom malo nižim od prosječnog, mi koji činimo intelektualnu većinu društva kojem pripadamo, takvi kakvi smo izvodimo mlade generacije i učestvujemo u kreiranju budućnosti ovoga društva, po diktatu i očekivanjima istog.

I tačno je nijesmo svi isti, i ne bi valjalo da jesmo, jer nam trebaju pokazatelji i za dobro i za loše.
Valjda je tu ravnoteža.