U traganju za dobrim starim vremenima

U potrazi za tradicijom, ljepotom, zaboravljenim ukusima i mirisima. Divni ljudi, prelijepi ambijent selo Zatrijebač, nedaleko od Podgorice- konoba Stara pjesma i čestiti Martin Cacović.

Ovdje je zadata riječ tvrđa od gorskog kamena, iskonska priroda i prekrasan pogled na kanjon rijeke Cijevne čuva tradiciju i običaje, vrijednosti porodice i korijene.

 Sve što se sprema u konobi domaća je hrana, počev od čuvene zatrebačke krtole i domaćega sira, mlade jagnjetine koja se peče ispod sača, domaćega kiśeloga mlijeka, domaćega hleba, zetskih priganica, planinskoga meda, cicvare, kačamaka, pastrmke, kuvanih i pečenih klasova i sve to onako kako se spremalo u stara vremena. Čuvaju se brižljivo uspomene na staru Podgoricu i titogradsku omladinu. Sročio je naš Neven Milaković lijepe stihove našem Martinu. Posebno su Martinu drage uspomene na druženje đe je okupio podgoričke legende- pokojnog Gojka Martinovića, Bata Dedivanovića, Branku Šćepanović, Nevena Milakovića, Miodraga Paunovića.

U autentičnom ambijentu, uz ognjište počesto se čuju zvuci starogradske muzike. Gostoprimost domaćina i posvećenost gostima često vas mislima vraća da ponovo posjetite ovo mjesto.

Posebni specijalitet koji se u konobi sprema je čuvena pita ispod sača- stokorica.
 Posjeta konobi Stara pjesma lijek je za dušu, vraća vas u neka divna vremena i nudi pravi gastronomski užitak i nezaboravno druženje u toploj, domaćoj atmosferi. I ako te putniče povede merak da dušu nahraniš ljepotom tradicije i starih običaja dobrodošao si kod Martina Cacovića!

Poruka mladom čovjeku!

Moj prvi susret sa haiku poezijom izazvao je bujicu protivurječnih osjećanja.Tako je to kad vam u mladosti ponude doživljaj iskustva i zrelosti. Sjećam se slikovitog prikaza gusjenice koja se lagano transformiše u leptira zarobljenog u kutiji šibica. Prva i poslednja igra leptira, prvi i poslednji treptaji  i vapaji duše. Zarobljen u svijetu kojem ne pripada i koji mu nije prirodno okruženje leptir umire u svojoj najjačoj snazi, želji , volji i motivaciji. Radeći sa nadarenom i kreativnom djecom mnogo puta nastojala sam da im nagovijestim sliku nekih drugih svjetova i prostranstava gdje ideali postaju realni ciljevi, gdje se ne boriš za ono što ti realno pripada nego sebe unapređuješ i pripremaš za nedosanjano, nedokučivo i planetarno beskrajan osjećaj sreće i zadovoljstva samim sobom. Zašto lagati mladost, zašto stvarati iluziju stvarnosti i kalupiti i šablonirati potencijale? Ne, nismo svi isti. Ne reagujemo svi jednako. Nismo svi jednako sposobni da podnesemo ni dobro ni zlo. Ne vjerujem ja da će se nečija snaga utrostručiti svakim brodolomom. Prije bih rekla da je to sofisticiran način da čula otupe, da se volja slomi i iznudi prihvatanje i pristajanje. To je siguran put ka gubljenju digniteta i dostojanstva ličnosti.
Koliko je licjemjerno reći mladom čovjeku da je bolje mirno pristajati iz obzira prema tekovinama tradicije, kulturnog nasljeđa ili
karakteristika mentaliteta, običajnog prava i sl? Pristati na što? Da jednog dana polažeš račune gorem od sebe? Da se jednog dana povlačiš i pravdaš gorima od sebe?Da jednog dana taj neko - gori od tebe donosi odluke o tvom životu, jer ti nećeš moći kao što to danas ne može moja generacija? A koliko je samo kreativnog potencijala bilo u našoj mladosti, koliko nadahnuća, energije i želje? S ovog aspekta regresivni smo u stagnaciji. Što reći mladom čovjeku? Čemu ga naučiti? Ako nisi vidio nisi ni živio. Izaberi sve, ali stagnaciju nikada. Isuviše nam je ograničeno vrijeme da bi ga rasipali tugom i bunilom prošlosti. Ne treba ti ni toliko hrabrosti koliko je bitno da se oslobodiš straha. " Strah životu obraz kalja često." Otisni se i zaplovi morem svojih potreba i stremljenja. Let je praiskonska ljudska želja. Nisi ni prvi ni poslednji koji želi mijenjati svijet. Sjeti se svih velikana čovječanstva i koliko su daleko otišli da bi napravili ono po čemu će ih pamtiti istorija. Ne boj se, napravi svoj prvi korak. Nikada ne odlaži za kasnije. Vjeruj mi, nema vremena. Na svom putu srešćeš ljude. Ti si dijete moje sa Balkana. Tvoja genetika nosi teret vjekova. Ne sudi ni po vjeri ni po naciji ni po boji kože - već samo po ljudskosti i čovječnosti. Idi u svijet slobodan kao orao u nebeskom letu, budi spreman da naučiš, a da spoznaš, da otkriješ a da nikad ne zaboraviš.Jer najčudesnije su staze što se smjelo gaze.....

,,Zarkin kuhar'' - tradicija, porodica i ljepota življenja

Postoje ljudi koji se po svojoj originalnosti i kvalitetima prepoznaju u svojoj sredini. Poštuju i čuvaju svoju tradiciju, njegujući najljepše običaje da se ne zaborave i prenose ih na svoje potomstvo.
Na čast i ponos zavičaja  i svih nas koji od njih učimo.

Ova priča nas vodi u Pljevlja, grad u kojem se prožimaju kulture, grad koji je ponekad se čini malo zapostavljen uprkos potencijalima koje posjeduje. Pljevlja nude brendove koji nose jedinstvene ukuse - na daleko čuveni pljevaljski sir i goveđi pršut.

U ovom gradu živi jedna žena, zlatnih ruku - Zarka Ajanović Tursumović, uspješna poslovna žena, majstor kulinarstva, čije su đakonije izazvale veliku pažnju javnosti.

Poznati crnogorski novinar Miomir Maroš je napravio reportažu ,,Zapis'' razgovarajući sa Zarkom o Bajramskoj trpezi, tradiciji, običajima i delikatesama koje pripremaju Zarkine zlatne ruke.  Prilog možete pogledati na linku: Zarka Ajanović Tursumović

Bila je Zarka gošća Živorada Nikolića u poznatoj emisiji "Žikina šarenica" gdje je pokazala najljepše brendove pljevaljskoga kraja. Prilog možete pogledati na linku:
Žikina šarenica
Zaboravljene ukuse, o kojima sanjamo i kojima je malo ko vičan u današnje vrijeme Zarka Ajanović Tursumović predstavila je u svojoj knjizi ,, Zarkin kuhar,'' izdavačke kuće IVPE sa Cetinja. U kuharu su predstavljena odabrana jela pljevaljskoga kraja, dati su praktični savjeti i svaki recept propraćen  je slikom.

Zarka Ajanović Tursumović je zaštitno lice jednog od najpopularnijih Delimanovih proizvoda. Prilog možete pogledati na linku: Delimano


U  ,,Zarkinom kuharu'' su recepti za pripremu čorbi, slanih jela, pita, hljebova i peciva, sezonskih salata, slatkih jela, zahlada, sokova, slatkog i džemova. Ovaj kuhar prava je riznica gastronomije i ima svoje  posebne čari.

Autorka je knjigu posvetila svojim roditeljima Nailu i Šuhri Ajanović i svojim sinovima Feridu i Faruku Tursumoviću.
,,Kuhinja svakoga kraja govori o ljudima, mjestu, običajima, te u dobroj mjeri predstavlja njegovu ličnu kartu.'' Gospođa Ajanović Tursumović je na najljepši način predstavila svoj zavičaj i svoj talenat.

Kontakt email: faruk.tursumovic10@gmail.com

U parkiću veseliću....

 Čudna smo mi sorta svakako...... Dobri smo na riječima. Volimo društvo i društvene mreže. Dajemo sve za prirodu - odlično uzgajamo beton. I nema da fali!
Djeca nam se igraju u zatvorenim prostorima, vozimo ih na sve željene destinacije, razvijamo sportski duh u školicama sporta koje su prije svega komercijalnog karaktera.

I tako igra teče. Iako ima javnih parkova, redovno su oštećeni i demolirani. Ipak, moja priča ide u drugom pravcu.

Jednom je kao u bajci postojao jedan kvart. Njegovao je navike nekih prošlih vremena: neumornu dječiju igru, pune klupe brižnih roditelja. Maštovitost X- građanina rezultirala je sređivanjem kvarta i dobijanjem divnih travnjaka i prekrasnih sadnica koje stvaraju prijatan hlad.

Vrlo rijetka pojava za naš kult betona. Sada slijedi pitanje koje se ne uklapa u koncepciju teksta  - a to je konflikt interesa generacija. Revnosnom gospodinu X odgovaralo je da sredi jedan prilično neugledan prostor, ali mir koji zelenilo pruža nije se uklapao sa dječijom grajom i brižnim potrebama roditelja.

Travnjaci su oivičeni željeznom ogradom i svi smo upozoreni da trava želi da spava. Djeci je trebala igra, a roditeljima razonoda.


Gospodin X nije bio saglasan pa je počeo da izmješta i zaliva klupe. Poruka je jasna. Sporazum nije bio moguć. Gospodin X je zamijenjen. Kompromis je nađen. Dvije površine su dodijeljene djeci. Tako je i naš novi park ponovo postao javna površina dostupna svima.

Ima tu sporadičnih negodovanja ali i prostora za sve. " U parkiću veseliću neumorno igra teče svakog dana do kasno uveče." Okuplja se i staro i mlado.

Ljudi se druže, ljubimci olakšavaju i svi su sretni. Manje- više.

Javna površina je dobrobit svih građana koji žive na jednom prostoru. Kreativnost konfliktnog gospodina X rezultirala je lijepo uređenom zelenom površinom i to jednom od rijetkih u gradu. Djeca su radost i vizija jedne nacije i imaju prava na igru.

Razlike postoje, interesi nisu isti, ali svi smo jednako ljudi.

Ljudi koji ne žele da se miješaju u svoj posao

Postoje ljudi koji ne žele da se miješaju u svoj posao.
To su oni slovodršci koji sa velikim samopouzdanjem ušetaju u svoj radni prostor i naizgled drže sve konce u svojim rukama. Njihovo postojanje je pogubno posebno ukoliko opis njihovog radnog mjesta obuhvata neku ciljnu grupu.

 Zanimljivo je da se na njih niko ne žali, da nemaju propusta u radu, nego da na pomen njihovog imena često čujemo kvalifikatore tipa: kralj, legenda i slično. Oni to suštinski i jesu jer u svom radnom okruženju imaju hiljadu budala koje im aplaudiraju dok najčešće grcaju zatrpani svojim i tuđim poslom. Ljudi koji ne žele da se miješaju u svoj posao  nisu demotivisani lošim primanjima, oni samo guraju probleme pod tepih i stvaraju sizifovski posao onome ko ih u obavezama nasljeđuje. Sjajni su manipulatori, u stanju su dugo da drže pažnju auditorijuma,odlični su zabavljači.

 Autoritete poštuju po potrebi, zbunjujući ih naizmjeničnim povlađivanjem i oštrim suprotstavljanjem. Zato im sve polazi za rukom. Oni ne pate od položaja i pozicije jer im je glavni moto da ne ponesu odgovornost za ono što rade. Toliko su snalažljivi i sposobni da nađu legalne, dodatne izvore finansiranja tako da se bezbjedno ljuljaju u svojoj indiferentnosti.

Njihovi propusti su rušilačke snage, a okolina ih prati kroz osmjeh i odobravanje. Ljudi koji ne žele da se miješaju u svoj posao utkani su u sve sfere života, pustili su svoje pipke mnogo dublje nego što bi savjesni i odgovorni profesionalac ikada i pomislio da učini.

Vrlo su sujetni i osvetoljubljivi, te nije lako uhvatiti se u koštac sa njima. Velemajstori su u spletkarenju i podmetanju, što im u krajnjoj liniji i leži zbog snage intelekta i verbalne visprenosti. Koliko ovakvih jedinki prepoznajete u svom okruženju? Koliko sposobnih ljudi čeka  da se lati posla sa već prašnjavim papirima u tamo nekoj arhivi?

 Krivite li sistem? Krivi ste vi! Sve pozitivne promjene u društvu kreću podizanjem nivoa građanske svijesti. Jesmo li u toku? Alternative nema.

Ono si što nosiš u sebi

Dođeš tako u godine kad shvatiš poentu.

Kvalitet života se mjeri najprije zdravstvenim stanjem, uslovima stanovanja, zadovoljstvom poslom kojim se baviš, finansijskom sigurnošću i prilikama da putuješ i da sagledaš kako sve ovo ovdje izgleda negdje drugdje.

Svakodnevno trčimo, gubimo se u nametnutim obavezama, planovima koji drugi imaju za nas, a opet tapkamo u mjestu. Život koji se pretvori u rutinu ustvari je životarenje, koje ne pruža osjećaj punoće i samokontrole.

Mnogo važnije od ovoga je stanje duše.
Rutina nam uskraćuje kreativnost, lične potrebe i mogućnost da gospodarimo svojim vremenom. Ako je Božije vrijeme vječnost, ljudsko trajanje u njemu je samo tren. Ne znamo kad će se zaustaviti žila kucavica, nemamo saznanje kad će kazaljke stati.

 Srećan život je uslovljen relacijama sa osobama koje nas okružuju u svakom trenu. Kako se pozicioniramo tako će nam i biti.

Nedovoljno pažnje se pridaje međuljudskim odnosima i njegovanju istih.
Čovjek koji uspije da tokom života izgradi čvrste veze zasnovane na ljubavi i uzajamnom poštovanju obezbijedio je svojoj duši mir u tom univerzumu kojeg sve religije definišu kao vječnost. Skladni porodični odnosi utiču na razvoj zdrave i samopouzdane ličnosti, sposobne da se socijalizuje i prilagođava različitim društvenim okolnostima.

Smijeh je lijek, nadoknada za sve trenutke nesigurnosti i odbačenosti. Čovjek koji se u životu opredjeljuje za zajedništvo mora  biti tolerantan i pratiti neke od nepisanih kodeksa etičkog ponašanja. Njegovanje partnerskih odnosa u braku, na poslu umanjuje stresne situacije, obezbjeđuje emocionalnu podršku i pruža jak osjećaj sigurnosti.

Volimo da bi bili voljeni. Volimo da bi dali i dobili zauzvrat. Volimo da bi nahranili i napojili dušu. Poštujemo se tolerišući razlike koje postoje među nama da bi drugoj strani pružili slobodan prostor i privatnost i naravno isti dobili za uzvrat.
Jer na kraju život nam vraća ono što mi emitujemo prema drugima.

To nije pitanje reciprociteta, već zdravog rezona i prirodnog toka stvari. Ravnoteža mora postojati i među ljudima i među događajima.

Čovjeku je svojstvena i zloba i zavist i pakost i podmuklost i ljubomora i laž. U psihologiji mase ova nezdrava stanja svijesti još više podstiču animalne porive iz lanca ishrane, u nepravednoj borbi Davida i Golijata za opstankom.
Kad takva osjećanja preovladaju ona žderu zdrave stanice u ljudskom tijelu.

 Od praha smo postali, prahu se i vraćamo. Velika su iskušenja na kratkom ovozemaljskom proputovanju. No, iracionalno u čovjeku stalno budi strah od smrti i lamentacije zbog ograničenosti životnog vijeka i prolaznosti života.

Nije svejedno sa kojom i kakvom savjesti  zatvaramo oči po poslednji put i predajemo dušu - Bogu ili đavolu. Sve je stvar ličnog odabira i zasluga, naravno.

Žena u crnogorskom društvu

Uvijek sam sebi uspijevala da osvježim život nekim zanimljivim, nesvakidašnjim osobama koje u sebi nose svjetlost i pozitivnu energiju. Tako smo jednog kasnog popodneva, nakon završenih časova sjele Duda i ja da razmijenimo koju riječ prije nego se vratimo porodičnim obavezama. I krene tako priča o stvarnom položaju žene u savremenom društvu koje vrvi od feminističkih pokreta, zaštitnika ženskih prava, koji revnosno jurišaju na sva osjetljiva pitanja rodne ravnopravnosti i ženskih reciprociteta sa njihovim jačim polovinama. Savremena žena je isto što je bila i njena majka, baba i prababa. Stotinama godina unazad tradicionalna Crnogorka bila je stub svoje porodice, njen glavni oslonac i pregalac u teškim fizičkim poslovima za goli opstanak.Uslovi života bili su najčešće nepodnošljivi, rađalo se, porađalo i umiralo u mukama, uvijek gotovo bez riječi. Kamena kuća, posred nje ognjište, trošno pokućstvo i požrtvovana žena koja sluša i obara pogled pred autoritetom oca, brata, muža. Osjećanja uvijek potisnuta, sakrivena pod plaštom stida i patrijarhalnog vaspitanja. U našoj Crnoj Gori on je koračao naprijed, gordo i ponosno, a ona ga je pratila nekoliko koraka zaostajući za njim da bi iskazala pokornost i poštovanje. Crnogorska žena, uvijek na vjetrometini, pokorna i poslušna, neobično dostojanstvena u trpljenju i opstanku za goli život porodice. Sjećam se priče moje babe koja je za mene oduvijek bila institucija kako je kao mlada nevjesta sa ostalim ženama po planinskim stijenama i jamama sakupljala čisti snijeg i led koji bi na konjima po mrklom mraku transportovale u Podgoricu kako se ne bi otopio i pred zoru  prodavale slastičarama jer u to doba nije bilo struje. Zamišljam hladnu noć, promrzle ruke, jame ( i ime im je teško), iščekivanje, sablasnu noć, crne marame, opanke, glad, tamu.... Sjećam se priče o stamenim ženama koje su podnosile bol i gubitak najbližih bez prava da puste suzu. Da li je bilo uzvišenije tuge na tom licu od kamena, u tim očima koje su plamtjele vječnom vatrom ljubavi, odanosti i davanja. Davanja sebe za druge na užarenom kamenu gorskom, đe ni kapi vode nema mrtva usta da okvasi? Slušala sam priče kao dijete, upijala ih i srcem i dušom i vodi me opet sjećanje na svježi planinski zrak, gromovima i kišom osvještan. I opet svaku stazu i stopu planini znam. Nije to pitanje stečene vještine. U pitanju je genetski kod i ova  vrela  krv.  A onda se nađem u hodnicima vremena i prođem kroz Titograd prošloga vijeka. Sjetim se opet prosječne Crnogorke - majke, sestre, supruge, kćerke. Njen ambijent je neuporedivo bolji, ona ima predispozicije za nešto drugo, drugačije, ali programirana je da bude što i svi njeni ženski prethodnici - oslonac i borac, pregalac i temelj. Ona je sva od ljubavi, a nije joj vješta, ona može promijeniti svijet, a ne čini to, daje, a ne uzima, samouvjerena i pravična bori se za svoj dom. I vremeplov me vraća u moje vrijeme đe smo pred zakonom isti i muž i ja, vele škole da jednako znamo, novo je doba, a ona moja baba od mene još više čudo čini. Legalno - pravni status žene napredniji je nego ikad, žene su i intelektualke i domaćice i odgajateljice i učiteljice, i prijateljice i gore od želje da postavljaju pitanja, traže odgovore, odolijevaju iskušenjima u urbanim neokapitalističkim uslovima, ima ih u svim profesijama bilo da su majke, sestre, kćerke, udate, raspuštenice, udovice, zauzete ili slobodne, u dozvoljenim ili zabranjenim šemama njihov genetski kod nije mnogo evoluirao. Taj feeling požrtvovanosti, odanosti, predanosti uporno potiskuje pokušaje ekspresije slobode, jer je žena i dalje u raljama, rinta, pere, doprinosi, kuva, brine, valorizuje pa rashoduje i tako opet sve iz početka. Od žene se ne očekuje da bude " majstor za sve" već se to podrazumijeva. To podrazumijevanje u manjoj mjeri potiče od muškarca. Mnogo ga više nameću ostale žene i svi ti ženski preci koji stoljećima vrište u nama. Žena je metla i lopata, mašina za rađanje ( po želji muške đece) ,  stvaralac i pregalac, motivator i inspirator. Sloboda novog milenijuma nije relaksirala ženu da efektivno koristi svoje vrijeme prvenstveno u svoju korist, radi razvoja i dominacije njenih talenata i unutrašnje ljepote. Na žalost, u njoj vrište generacije i generacije prethodnica istog genetskog koda. Svijest sporo sazrijeva, a i kad sazri primjena je prilično spora. Naša žena lijepa je u svojoj odanosti, nije manipulativna i najčešće je suzdržana. To joj je u odgoju. Čuh vic - nešto kao Francuz ima ženu, voli ljubavnicu pa se onda navode još neki primjer pa kaže :" Crnogorac ima i ženu i ljubavnicu, ali zna se - najviše voli majku!"

Po nekim anegdotama najbolji je u ulozi papučara kad se ne oženi iz Crne Gore. Ima istine u tome. Mislim da znam u kom grmu leži zec - u problemu naše žene da se u najpozitivnijem mogućem smislu relaksira stega tradicije i očekivanja svih onih koji su joj realno gledano u životu totalno nebitni. Odbaciti šemu, šablon i slijediti instikte u vlastitom poimanju slobode i organizaciji života. Jer kad sve saberemo i oduzmemo život je dar,a poklonu se treba radovati, Sunce svojom putanjom grli sve četiri strane svijeta, tako i prošlost treba biti reper dobrog i onog što odbacujemo , sadašnji trenutak - trenutak za vječnost, budućnost - ono što želimo i očekujemo.