Zdrava hrana za poručiti

Selo Orahovo nalazi se na 24 km  sjeveroistočno od Podgorice. Ako se odlučite da svom životu dodate sasvim novu dimenziju probajte  krug oko Korita, ako ste željni ljepote netaknute prirode, čistog vazduha, daleko od gradske vreve i svakodnevnog stresa otkrijte predivne lokalitete na području plemena Kuča.
Na putu prema Orahovu prolazite kroz drevni ilirski grad Medun, odakle se pruža prelijep pogled na Podgoricu. Imaćete priliku da obiđete muzej- rodnu kuću vojvode Marka Miljanova Popovića, otkrijete ljepote i magičnu moć Bukumirskog jezera i dalje nastavite put prema Orahovu i Koritima.

Ovo je izvanredna trasa, jer je odličan put, nije daleko, možete napraviti predah, zahvatiti kantu vode iz starih kamenih bunara, sagrađenih u davna vremena, da utole žeđ i napoje dušu putniku - namjerniku. Sa Grla Sokolova pruža se zadivljujući i zastrašujući pogled na Prokletije.
Gostoprimstvo ovog gorštačkog plemena je svetinja i dugo ostaje u pamćenju.


Kad zanijemite pred ljepotom prirode poželjećete da uživate u njenim plodovima i zdravoj hrani. U selu Orahovu , zaseok Lazorci, upoznaćete domaćina Darka Pajovića koji se bavi proizvodnjom domaće hrane, na čistom planinskom zraku. Zaeok Lazorci za nas mještane oduvjek je bio poznat po mirisu i slasti trešnje, koja kod Darka rađa u izobilju. Tu su malinjaci, drvoredi jabuka i najljepših krušaka koje sam ikada probala. U jesen se zažute dunje, ima drenjina za najljepši pekmez koji pristaje uz palačinke.

Sada se kod Darka može kupiti čisti sok od jabuke, bez dodataka i aditiva. U ponudi su proizvodi od svinjskog mesa: kobasice, pečenica, mast, slanina, pančeta. Po supermarketima i mesarama treba izbjegavati živinsko meso jer je puno hormona, dok kod  ovog mladog preduzetnika možete naći najkvalitetnije ćureće i pileće meso, uzgajano  na ekološkom području. Kvalitet jaja I  klase, domaći sir (mladi i stari), surutka, kisjelo mlijeko, varenika, planinska krtola, šargarepa i krtola iz trapa, cvekla, luk oprobajte sami narudžbom na telefon broj  069 869 839

Darko proizvodi domaću lozu, ponekad ima meda, u sezoni i planinskog čaja i kantariona. Tokom cijele godine, ovisno od godišnjeg doba kod Darka Pajovića možete kupiti kvalitetnu i zdravu, organsku hranu. 

U traganju za dobrim starim vremenima

U potrazi za tradicijom, ljepotom, zaboravljenim ukusima i mirisima. Divni ljudi, prelijepi ambijent selo Zatrijebač, nedaleko od Podgorice- konoba Stara pjesma i čestiti Martin Cacović.

Ovdje je zadata riječ tvrđa od gorskog kamena, iskonska priroda i prekrasan pogled na kanjon rijeke Cijevne čuva tradiciju i običaje, vrijednosti porodice i korijene.

 Sve što se sprema u konobi domaća je hrana, počev od čuvene zatrebačke krtole i domaćega sira, mlade jagnjetine koja se peče ispod sača, domaćega kiśeloga mlijeka, domaćega hleba, zetskih priganica, planinskoga meda, cicvare, kačamaka, pastrmke, kuvanih i pečenih klasova i sve to onako kako se spremalo u stara vremena. Čuvaju se brižljivo uspomene na staru Podgoricu i titogradsku omladinu. Sročio je naš Neven Milaković lijepe stihove našem Martinu. Posebno su Martinu drage uspomene na druženje đe je okupio podgoričke legende- pokojnog Gojka Martinovića, Bata Dedivanovića, Branku Šćepanović, Nevena Milakovića, Miodraga Paunovića.

U autentičnom ambijentu, uz ognjište počesto se čuju zvuci starogradske muzike. Gostoprimost domaćina i posvećenost gostima često vas mislima vraća da ponovo posjetite ovo mjesto.

Posebni specijalitet koji se u konobi sprema je čuvena pita ispod sača- stokorica.
 Posjeta konobi Stara pjesma lijek je za dušu, vraća vas u neka divna vremena i nudi pravi gastronomski užitak i nezaboravno druženje u toploj, domaćoj atmosferi. I ako te putniče povede merak da dušu nahraniš ljepotom tradicije i starih običaja dobrodošao si kod Martina Cacovića!

Poruka mladom čovjeku!

Moj prvi susret sa haiku poezijom izazvao je bujicu protivurječnih osjećanja.Tako je to kad vam u mladosti ponude doživljaj iskustva i zrelosti. Sjećam se slikovitog prikaza gusjenice koja se lagano transformiše u leptira zarobljenog u kutiji šibica. Prva i poslednja igra leptira, prvi i poslednji treptaji  i vapaji duše. Zarobljen u svijetu kojem ne pripada i koji mu nije prirodno okruženje leptir umire u svojoj najjačoj snazi, želji , volji i motivaciji. Radeći sa nadarenom i kreativnom djecom mnogo puta nastojala sam da im nagovijestim sliku nekih drugih svjetova i prostranstava gdje ideali postaju realni ciljevi, gdje se ne boriš za ono što ti realno pripada nego sebe unapređuješ i pripremaš za nedosanjano, nedokučivo i planetarno beskrajan osjećaj sreće i zadovoljstva samim sobom. Zašto lagati mladost, zašto stvarati iluziju stvarnosti i kalupiti i šablonirati potencijale? Ne, nismo svi isti. Ne reagujemo svi jednako. Nismo svi jednako sposobni da podnesemo ni dobro ni zlo. Ne vjerujem ja da će se nečija snaga utrostručiti svakim brodolomom. Prije bih rekla da je to sofisticiran način da čula otupe, da se volja slomi i iznudi prihvatanje i pristajanje. To je siguran put ka gubljenju digniteta i dostojanstva ličnosti.
Koliko je licjemjerno reći mladom čovjeku da je bolje mirno pristajati iz obzira prema tekovinama tradicije, kulturnog nasljeđa ili
karakteristika mentaliteta, običajnog prava i sl? Pristati na što? Da jednog dana polažeš račune gorem od sebe? Da se jednog dana povlačiš i pravdaš gorima od sebe?Da jednog dana taj neko - gori od tebe donosi odluke o tvom životu, jer ti nećeš moći kao što to danas ne može moja generacija? A koliko je samo kreativnog potencijala bilo u našoj mladosti, koliko nadahnuća, energije i želje? S ovog aspekta regresivni smo u stagnaciji. Što reći mladom čovjeku? Čemu ga naučiti? Ako nisi vidio nisi ni živio. Izaberi sve, ali stagnaciju nikada. Isuviše nam je ograničeno vrijeme da bi ga rasipali tugom i bunilom prošlosti. Ne treba ti ni toliko hrabrosti koliko je bitno da se oslobodiš straha. " Strah životu obraz kalja često." Otisni se i zaplovi morem svojih potreba i stremljenja. Let je praiskonska ljudska želja. Nisi ni prvi ni poslednji koji želi mijenjati svijet. Sjeti se svih velikana čovječanstva i koliko su daleko otišli da bi napravili ono po čemu će ih pamtiti istorija. Ne boj se, napravi svoj prvi korak. Nikada ne odlaži za kasnije. Vjeruj mi, nema vremena. Na svom putu srešćeš ljude. Ti si dijete moje sa Balkana. Tvoja genetika nosi teret vjekova. Ne sudi ni po vjeri ni po naciji ni po boji kože - već samo po ljudskosti i čovječnosti. Idi u svijet slobodan kao orao u nebeskom letu, budi spreman da naučiš, a da spoznaš, da otkriješ a da nikad ne zaboraviš.Jer najčudesnije su staze što se smjelo gaze.....

,,Zarkin kuhar'' - tradicija, porodica i ljepota življenja

Postoje ljudi koji se po svojoj originalnosti i kvalitetima prepoznaju u svojoj sredini. Poštuju i čuvaju svoju tradiciju, njegujući najljepše običaje da se ne zaborave i prenose ih na svoje potomstvo.
Na čast i ponos zavičaja  i svih nas koji od njih učimo.

Ova priča nas vodi u Pljevlja, grad u kojem se prožimaju kulture, grad koji je ponekad se čini malo zapostavljen uprkos potencijalima koje posjeduje. Pljevlja nude brendove koji nose jedinstvene ukuse - na daleko čuveni pljevaljski sir i goveđi pršut.

U ovom gradu živi jedna žena, zlatnih ruku - Zarka Ajanović Tursumović, uspješna poslovna žena, majstor kulinarstva, čije su đakonije izazvale veliku pažnju javnosti.

Poznati crnogorski novinar Miomir Maroš je napravio reportažu ,,Zapis'' razgovarajući sa Zarkom o Bajramskoj trpezi, tradiciji, običajima i delikatesama koje pripremaju Zarkine zlatne ruke.  Prilog možete pogledati na linku: Zarka Ajanović Tursumović

Bila je Zarka gošća Živorada Nikolića u poznatoj emisiji "Žikina šarenica" gdje je pokazala najljepše brendove pljevaljskoga kraja. Prilog možete pogledati na linku:
Žikina šarenica
Zaboravljene ukuse, o kojima sanjamo i kojima je malo ko vičan u današnje vrijeme Zarka Ajanović Tursumović predstavila je u svojoj knjizi ,, Zarkin kuhar,'' izdavačke kuće IVPE sa Cetinja. U kuharu su predstavljena odabrana jela pljevaljskoga kraja, dati su praktični savjeti i svaki recept propraćen  je slikom.

Zarka Ajanović Tursumović je zaštitno lice jednog od najpopularnijih Delimanovih proizvoda. Prilog možete pogledati na linku: Delimano


U  ,,Zarkinom kuharu'' su recepti za pripremu čorbi, slanih jela, pita, hljebova i peciva, sezonskih salata, slatkih jela, zahlada, sokova, slatkog i džemova. Ovaj kuhar prava je riznica gastronomije i ima svoje  posebne čari.

Autorka je knjigu posvetila svojim roditeljima Nailu i Šuhri Ajanović i svojim sinovima Feridu i Faruku Tursumoviću.
,,Kuhinja svakoga kraja govori o ljudima, mjestu, običajima, te u dobroj mjeri predstavlja njegovu ličnu kartu.'' Gospođa Ajanović Tursumović je na najljepši način predstavila svoj zavičaj i svoj talenat.

Kontakt email: faruk.tursumovic10@gmail.com

U parkiću veseliću....

 Čudna smo mi sorta svakako...... Dobri smo na riječima. Volimo društvo i društvene mreže. Dajemo sve za prirodu - odlično uzgajamo beton. I nema da fali!
Djeca nam se igraju u zatvorenim prostorima, vozimo ih na sve željene destinacije, razvijamo sportski duh u školicama sporta koje su prije svega komercijalnog karaktera.

I tako igra teče. Iako ima javnih parkova, redovno su oštećeni i demolirani. Ipak, moja priča ide u drugom pravcu.

Jednom je kao u bajci postojao jedan kvart. Njegovao je navike nekih prošlih vremena: neumornu dječiju igru, pune klupe brižnih roditelja. Maštovitost X- građanina rezultirala je sređivanjem kvarta i dobijanjem divnih travnjaka i prekrasnih sadnica koje stvaraju prijatan hlad.

Vrlo rijetka pojava za naš kult betona. Sada slijedi pitanje koje se ne uklapa u koncepciju teksta  - a to je konflikt interesa generacija. Revnosnom gospodinu X odgovaralo je da sredi jedan prilično neugledan prostor, ali mir koji zelenilo pruža nije se uklapao sa dječijom grajom i brižnim potrebama roditelja.

Travnjaci su oivičeni željeznom ogradom i svi smo upozoreni da trava želi da spava. Djeci je trebala igra, a roditeljima razonoda.


Gospodin X nije bio saglasan pa je počeo da izmješta i zaliva klupe. Poruka je jasna. Sporazum nije bio moguć. Gospodin X je zamijenjen. Kompromis je nađen. Dvije površine su dodijeljene djeci. Tako je i naš novi park ponovo postao javna površina dostupna svima.

Ima tu sporadičnih negodovanja ali i prostora za sve. " U parkiću veseliću neumorno igra teče svakog dana do kasno uveče." Okuplja se i staro i mlado.

Ljudi se druže, ljubimci olakšavaju i svi su sretni. Manje- više.

Javna površina je dobrobit svih građana koji žive na jednom prostoru. Kreativnost konfliktnog gospodina X rezultirala je lijepo uređenom zelenom površinom i to jednom od rijetkih u gradu. Djeca su radost i vizija jedne nacije i imaju prava na igru.

Razlike postoje, interesi nisu isti, ali svi smo jednako ljudi.

Ljudi koji ne žele da se miješaju u svoj posao

Postoje ljudi koji ne žele da se miješaju u svoj posao.
To su oni slovodršci koji sa velikim samopouzdanjem ušetaju u svoj radni prostor i naizgled drže sve konce u svojim rukama. Njihovo postojanje je pogubno posebno ukoliko opis njihovog radnog mjesta obuhvata neku ciljnu grupu.

 Zanimljivo je da se na njih niko ne žali, da nemaju propusta u radu, nego da na pomen njihovog imena često čujemo kvalifikatore tipa: kralj, legenda i slično. Oni to suštinski i jesu jer u svom radnom okruženju imaju hiljadu budala koje im aplaudiraju dok najčešće grcaju zatrpani svojim i tuđim poslom. Ljudi koji ne žele da se miješaju u svoj posao  nisu demotivisani lošim primanjima, oni samo guraju probleme pod tepih i stvaraju sizifovski posao onome ko ih u obavezama nasljeđuje. Sjajni su manipulatori, u stanju su dugo da drže pažnju auditorijuma,odlični su zabavljači.

 Autoritete poštuju po potrebi, zbunjujući ih naizmjeničnim povlađivanjem i oštrim suprotstavljanjem. Zato im sve polazi za rukom. Oni ne pate od položaja i pozicije jer im je glavni moto da ne ponesu odgovornost za ono što rade. Toliko su snalažljivi i sposobni da nađu legalne, dodatne izvore finansiranja tako da se bezbjedno ljuljaju u svojoj indiferentnosti.

Njihovi propusti su rušilačke snage, a okolina ih prati kroz osmjeh i odobravanje. Ljudi koji ne žele da se miješaju u svoj posao utkani su u sve sfere života, pustili su svoje pipke mnogo dublje nego što bi savjesni i odgovorni profesionalac ikada i pomislio da učini.

Vrlo su sujetni i osvetoljubljivi, te nije lako uhvatiti se u koštac sa njima. Velemajstori su u spletkarenju i podmetanju, što im u krajnjoj liniji i leži zbog snage intelekta i verbalne visprenosti. Koliko ovakvih jedinki prepoznajete u svom okruženju? Koliko sposobnih ljudi čeka  da se lati posla sa već prašnjavim papirima u tamo nekoj arhivi?

 Krivite li sistem? Krivi ste vi! Sve pozitivne promjene u društvu kreću podizanjem nivoa građanske svijesti. Jesmo li u toku? Alternative nema.

Ono si što nosiš u sebi

Dođeš tako u godine kad shvatiš poentu.

Kvalitet života se mjeri najprije zdravstvenim stanjem, uslovima stanovanja, zadovoljstvom poslom kojim se baviš, finansijskom sigurnošću i prilikama da putuješ i da sagledaš kako sve ovo ovdje izgleda negdje drugdje.

Svakodnevno trčimo, gubimo se u nametnutim obavezama, planovima koji drugi imaju za nas, a opet tapkamo u mjestu. Život koji se pretvori u rutinu ustvari je životarenje, koje ne pruža osjećaj punoće i samokontrole.

Mnogo važnije od ovoga je stanje duše.
Rutina nam uskraćuje kreativnost, lične potrebe i mogućnost da gospodarimo svojim vremenom. Ako je Božije vrijeme vječnost, ljudsko trajanje u njemu je samo tren. Ne znamo kad će se zaustaviti žila kucavica, nemamo saznanje kad će kazaljke stati.

 Srećan život je uslovljen relacijama sa osobama koje nas okružuju u svakom trenu. Kako se pozicioniramo tako će nam i biti.

Nedovoljno pažnje se pridaje međuljudskim odnosima i njegovanju istih.
Čovjek koji uspije da tokom života izgradi čvrste veze zasnovane na ljubavi i uzajamnom poštovanju obezbijedio je svojoj duši mir u tom univerzumu kojeg sve religije definišu kao vječnost. Skladni porodični odnosi utiču na razvoj zdrave i samopouzdane ličnosti, sposobne da se socijalizuje i prilagođava različitim društvenim okolnostima.

Smijeh je lijek, nadoknada za sve trenutke nesigurnosti i odbačenosti. Čovjek koji se u životu opredjeljuje za zajedništvo mora  biti tolerantan i pratiti neke od nepisanih kodeksa etičkog ponašanja. Njegovanje partnerskih odnosa u braku, na poslu umanjuje stresne situacije, obezbjeđuje emocionalnu podršku i pruža jak osjećaj sigurnosti.

Volimo da bi bili voljeni. Volimo da bi dali i dobili zauzvrat. Volimo da bi nahranili i napojili dušu. Poštujemo se tolerišući razlike koje postoje među nama da bi drugoj strani pružili slobodan prostor i privatnost i naravno isti dobili za uzvrat.
Jer na kraju život nam vraća ono što mi emitujemo prema drugima.

To nije pitanje reciprociteta, već zdravog rezona i prirodnog toka stvari. Ravnoteža mora postojati i među ljudima i među događajima.

Čovjeku je svojstvena i zloba i zavist i pakost i podmuklost i ljubomora i laž. U psihologiji mase ova nezdrava stanja svijesti još više podstiču animalne porive iz lanca ishrane, u nepravednoj borbi Davida i Golijata za opstankom.
Kad takva osjećanja preovladaju ona žderu zdrave stanice u ljudskom tijelu.

 Od praha smo postali, prahu se i vraćamo. Velika su iskušenja na kratkom ovozemaljskom proputovanju. No, iracionalno u čovjeku stalno budi strah od smrti i lamentacije zbog ograničenosti životnog vijeka i prolaznosti života.

Nije svejedno sa kojom i kakvom savjesti  zatvaramo oči po poslednji put i predajemo dušu - Bogu ili đavolu. Sve je stvar ličnog odabira i zasluga, naravno.

Žena u crnogorskom društvu

Uvijek sam sebi uspijevala da osvježim život nekim zanimljivim, nesvakidašnjim osobama koje u sebi nose svjetlost i pozitivnu energiju. Tako smo jednog kasnog popodneva, nakon završenih časova sjele Duda i ja da razmijenimo koju riječ prije nego se vratimo porodičnim obavezama. I krene tako priča o stvarnom položaju žene u savremenom društvu koje vrvi od feminističkih pokreta, zaštitnika ženskih prava, koji revnosno jurišaju na sva osjetljiva pitanja rodne ravnopravnosti i ženskih reciprociteta sa njihovim jačim polovinama. Savremena žena je isto što je bila i njena majka, baba i prababa. Stotinama godina unazad tradicionalna Crnogorka bila je stub svoje porodice, njen glavni oslonac i pregalac u teškim fizičkim poslovima za goli opstanak.Uslovi života bili su najčešće nepodnošljivi, rađalo se, porađalo i umiralo u mukama, uvijek gotovo bez riječi. Kamena kuća, posred nje ognjište, trošno pokućstvo i požrtvovana žena koja sluša i obara pogled pred autoritetom oca, brata, muža. Osjećanja uvijek potisnuta, sakrivena pod plaštom stida i patrijarhalnog vaspitanja. U našoj Crnoj Gori on je koračao naprijed, gordo i ponosno, a ona ga je pratila nekoliko koraka zaostajući za njim da bi iskazala pokornost i poštovanje. Crnogorska žena, uvijek na vjetrometini, pokorna i poslušna, neobično dostojanstvena u trpljenju i opstanku za goli život porodice. Sjećam se priče moje babe koja je za mene oduvijek bila institucija kako je kao mlada nevjesta sa ostalim ženama po planinskim stijenama i jamama sakupljala čisti snijeg i led koji bi na konjima po mrklom mraku transportovale u Podgoricu kako se ne bi otopio i pred zoru  prodavale slastičarama jer u to doba nije bilo struje. Zamišljam hladnu noć, promrzle ruke, jame ( i ime im je teško), iščekivanje, sablasnu noć, crne marame, opanke, glad, tamu.... Sjećam se priče o stamenim ženama koje su podnosile bol i gubitak najbližih bez prava da puste suzu. Da li je bilo uzvišenije tuge na tom licu od kamena, u tim očima koje su plamtjele vječnom vatrom ljubavi, odanosti i davanja. Davanja sebe za druge na užarenom kamenu gorskom, đe ni kapi vode nema mrtva usta da okvasi? Slušala sam priče kao dijete, upijala ih i srcem i dušom i vodi me opet sjećanje na svježi planinski zrak, gromovima i kišom osvještan. I opet svaku stazu i stopu planini znam. Nije to pitanje stečene vještine. U pitanju je genetski kod i ova  vrela  krv.  A onda se nađem u hodnicima vremena i prođem kroz Titograd prošloga vijeka. Sjetim se opet prosječne Crnogorke - majke, sestre, supruge, kćerke. Njen ambijent je neuporedivo bolji, ona ima predispozicije za nešto drugo, drugačije, ali programirana je da bude što i svi njeni ženski prethodnici - oslonac i borac, pregalac i temelj. Ona je sva od ljubavi, a nije joj vješta, ona može promijeniti svijet, a ne čini to, daje, a ne uzima, samouvjerena i pravična bori se za svoj dom. I vremeplov me vraća u moje vrijeme đe smo pred zakonom isti i muž i ja, vele škole da jednako znamo, novo je doba, a ona moja baba od mene još više čudo čini. Legalno - pravni status žene napredniji je nego ikad, žene su i intelektualke i domaćice i odgajateljice i učiteljice, i prijateljice i gore od želje da postavljaju pitanja, traže odgovore, odolijevaju iskušenjima u urbanim neokapitalističkim uslovima, ima ih u svim profesijama bilo da su majke, sestre, kćerke, udate, raspuštenice, udovice, zauzete ili slobodne, u dozvoljenim ili zabranjenim šemama njihov genetski kod nije mnogo evoluirao. Taj feeling požrtvovanosti, odanosti, predanosti uporno potiskuje pokušaje ekspresije slobode, jer je žena i dalje u raljama, rinta, pere, doprinosi, kuva, brine, valorizuje pa rashoduje i tako opet sve iz početka. Od žene se ne očekuje da bude " majstor za sve" već se to podrazumijeva. To podrazumijevanje u manjoj mjeri potiče od muškarca. Mnogo ga više nameću ostale žene i svi ti ženski preci koji stoljećima vrište u nama. Žena je metla i lopata, mašina za rađanje ( po želji muške đece) ,  stvaralac i pregalac, motivator i inspirator. Sloboda novog milenijuma nije relaksirala ženu da efektivno koristi svoje vrijeme prvenstveno u svoju korist, radi razvoja i dominacije njenih talenata i unutrašnje ljepote. Na žalost, u njoj vrište generacije i generacije prethodnica istog genetskog koda. Svijest sporo sazrijeva, a i kad sazri primjena je prilično spora. Naša žena lijepa je u svojoj odanosti, nije manipulativna i najčešće je suzdržana. To joj je u odgoju. Čuh vic - nešto kao Francuz ima ženu, voli ljubavnicu pa se onda navode još neki primjer pa kaže :" Crnogorac ima i ženu i ljubavnicu, ali zna se - najviše voli majku!"

Po nekim anegdotama najbolji je u ulozi papučara kad se ne oženi iz Crne Gore. Ima istine u tome. Mislim da znam u kom grmu leži zec - u problemu naše žene da se u najpozitivnijem mogućem smislu relaksira stega tradicije i očekivanja svih onih koji su joj realno gledano u životu totalno nebitni. Odbaciti šemu, šablon i slijediti instikte u vlastitom poimanju slobode i organizaciji života. Jer kad sve saberemo i oduzmemo život je dar,a poklonu se treba radovati, Sunce svojom putanjom grli sve četiri strane svijeta, tako i prošlost treba biti reper dobrog i onog što odbacujemo , sadašnji trenutak - trenutak za vječnost, budućnost - ono što želimo i očekujemo. 

VRŠNJAČKO NASILJE

Vršnjačko nasilje je goruća tema koja je inicirala brojne diskusije, forume, seminare, zalijepljeno je mnoogo postera, obavještenja, podijeljeno flajera i flajera, mnogi su izvukli lijepu paricu na razne okrugle stolove u cilju rješavanja problema djece i mladih. U principu - nije riješeno ništa.

Dok posmatram društvo nameće mi se utisak da svi akteri traže grešku u sistemu, politici, hijerarhiji i sl. Ipak mislim da je greška u građanskoj svijesti, savjesti i djelovanju. Onako koliko pojedinac svojim ponašanjem utiče na lokalnu zajednicu, tako će i ta mala komuna uticati na više društvene slojeve.

Roditelji vaspitno zapuštaju djecu u mjeri da to postaje zabrinjavajuće. Mislim da ne postoji realan razlog koji se može navesti kao opravdanje. Možemo ukazivati na činjenicu da djeca provode previše vremena u virtuelnom svijetu, te su dekoncentrisani, agresivni i slično, ali ključ je u porodici, u načinu na koji roditelji usmjeravaju djecu, objašnjavaju ključne pojave u društvu, razvijaju kod njih toleranciju, empatiju, kritičnost i slično. Dakle- pitanje discipline i disciplinovanja. Ne mislim ovdje na sankcionisanje ružnog ponašanja nego na podsticaj djeteta da ono samo kod sebe uočava i mijenja dobre i loše strane i razvija svoju ispravnu reakciju na input koji dolazi iz socijalnog okruženja.

Roditelji ne poštuju svoju djecu kao sagovornike. Djetetu je uvijek potrebno poštovanje i uvažavanje njegove ličnosti kako ne bi dolazilo do emocionalne nestabilnosti. Roditelji svoje slobodno vrijeme ne provode sa djecom na kvalitetan način. Mnogo puta sam srijetala roditelje sa djecom po barovima u zagušljivim prostorijama, natrpanim ljudima. 

Potrebno je kod djece razviti ljubav prema onome što su njihove dnevne obaveze primjera radi sređivanje prostora za dječiji boravak, slaganje sopstvene odjeće, njegovanje hobija, pripremanje roštilja u dvorištu sa ostalim članovima porodice, kreiranje lične biblioteke, boravak u prirodi, porodično sportsko druženje, preslušavanje dobre muzike i tome slično. Svako dijete bi moralo imati svakodnevno neko svoje zaduženje u kući.

Zgrožena sam bila majkom koja do 16.00 plaća vrtić, a nakon tog vremena osobu koja će se baviti njenom dvogodišnjom kćerkom, a ona je recimo slobodna.

 Sva djeca de facto nisu ista, niti su svima jednaki uslovi i atmosfera u kojoj odrastaju. te specifičnosti uslovjavaju karakterne razlike, sramežljivost, povučenost ili pak suprotno egocentričnost, agresivnost i sl. Opšti trend jeste da djeca i omladinci ne pokazuju u dovoljoj mjeri poštovanje prema starijima generalno, da se na svaki način vrši pritisak na školske autoritete da se djeci u školi smanje obaveze i svedu na najmanju moguću mjeru. Ovo je strašno, budući da u razvijenim zemljama koje njeguju čitave  tradicije usmjeravanja djece i omladine itekako jeste bitno da djeca steknu funkcionalno, primjeljivo znanje kroz sticanje vještina i interdisciplinarno učenje.

Roditelji zaboravljaju da je ljudski život poput sata i da se djeca moraju osposobiti za samostalan život i da je bitno uliti im psihičku i emocionalnu stabilnost. Vaspitno zapuštena djeca koja nemaju sigurnost u porodici tu istu sigurnost narušavaju drugoj djeci. Brojnost odjeljenja po školama ne ostavlja baš dovoljno prostora za adekvatno djelovanje bez obzira na dobru pedagošku procjenu.

Nastavnicima su vezane ruke propisima, koji značajno ne rješavaju situaciju, već se i dalje sve vrti u krug, tu i tamo korigovano, tek da bi bilo podnošljivo. Loša pozicija nastavnika u društvu  čini da on ne može biti nosilac bilo kakve radikalne promjene i onda bačena rukavica sa djece ide na roditelje pod uslovom da su upoznati sa problemom. Djeca vrlo često doživjavaju strahove koji su toliko enormni i po njih užasavjući da bi ste se iznenadili sa kakvom ih vještinom kriju od roditelja. 

Djeca koja maltretiraju drugu djecu najčešće imaju reputaciju lidera među vršnjacima, brdo nesređenih problema u svojoj kući i porodici gdje prisustvuju njima nepodnošljivim scenama,te lako upijajući tu i takvu energiju projektuju na određenu grupicu kojom lako manipulišu koristeći tehniku kolektivne svijesti.

Djeca - žrtve najčešće se po nečemu razlikuju, a to nešto napadači ne shvataju, jer im je intrigantno i nepoznato, djeca - žrtve vršnjačkog nasilja su osjetljivija jer se u ranom djetinjstvu vjerovatno podsticao princip zadovoljstva svih želja, ali ne i zabrane ili kazne, pa se sada ne znaju nositi sa izazovima i poljuljano im je samopouzdanje. 

U  posljednje vrijeme svi učimo djecu pravima, a sve slabije obavezama. Gdje tražiti način za rješenje problema vršnjačkog nasilja - po seminarima, upirući prst na nastavnike, socijalne službe koje se ne bave neodgovornim roditeljima i disfunkconalnim porodicama, na nekim većim instancama?

Ne, ne, dragi moji, već u nama samima i podizanju društvene svijesti. 

Prevencija bahatosti, agresivnosti se vrši vaspitavanjem, a sankcionisanje efikasnim kažnjavanjem koje će biti korisno i za dobrobit svih. 

Genetski kod u sportu

Ovo ljeto ostaće upamćeno po vrhunskim sportskim rezultatima koje su ostvarili sportisti sa ex YU prostora.
Iako ima mnogo onih kojima ova Ex YU kovanica bukvalno para uši i izaziva nelagodu, dosta je i neistomišljenika kojima je plasman Nogometne reprezentacije Hrvatske u "predvorje raja" izazvao talase euforije, nostalgije za bratstvom i jedinstvom, želju za dobrim i zdravim susjedskim odnosima.
Primjetno je da su mlade generacije mnogo zdravije rezonovale stvarnost od starijih.
Istovremeno, Novak Đoković se osvajanjem Vimbldona trijumfalno vratio na tron, prethodno pozdravljajući uspjeh vatrene reprezentacije.
Pred Novakom su bile prepreke tehničke prirode kojima se dodatno intenzivira psihički pritisak, ali on je do kraja bio usredsređen na pobjedu.
Borba Hrvata sa Francuzima bila je borba Davida i Golijata, jer je Francuska reprezentacija sve osim nacionalna. Hrvati su ono što jesu - igraju srcem.
 Moj balkanski genetski kod daje mi za pravo ovakav komentar iz razloga što je isuviše očigledna razlika - hrvatski igrači vs "melting pot."
Iako je to politički ispravna odluka mi koji podržavamo vatrene rekli bi da nije i korektna. Iako je bilo nemoguće izbjeći komentarisanje finala (fudbal je to, za prosječnog Balkanca zakon među sportovima) bilo mi je zanimljivo opservirati puč i njihovu percepciju sportskog ljeta, kalendarski 2018-og.

Ako si altruista i prije svega stremiš čovjeku naravno da ćeš svim srcem podržati ekipu koja ti je jezički, kulturološki, geografski bliža.Ali, svaku.
 Odavno je kod nas poltronstvo prepoznato kao stil života, pa u skladu sa tim mnogi su navijali za Hrvatsku, a nisu ni registrovali učešće reprezentacije Srbije koja je btw bila sasvim ok, ali čik ne leži vraže - nisu imali podlogu niti adekvatno zalaganje od strane Fudbalskog saveza matične države, niti je UEFA reagovala na neke delikatnije situacije.
 E to što ove dvije institucije nisu odradile posao kako valja je predvidljivo, ali poltronski odnos polusvijeta koji uporno dolazi do izražaja meni lično vrlo je iritantan.

S druge strane bilo je srpskih "rodoljuba" koji su navijali za reprezentaciju, ali su u kladionici suvereno ulagali novac na protivnika.
 Potpuno je suvišno komentarisati one koji su navijali za sve "koji su protiv nas" samo da ne bi podržali sjajnu reprezentaciju Hrvatske.

Javno mnjenje je opominjalo, ukazivalo, dijelilo se, komentarisalo, čule su se razne poruke političke ovakve i onakve sve dok Novak ne reče javno da podržava susjede na svjetskom prvenstvu u Rusiji.
S jedne strane, salve oduševljenja, s druge strane- medijski linč. A Novak, neponovljiv, vrhunski sportista, sjajna ličnost, dijete iz mješovitog braka ( otac - Srbin, majka - Hrvatica) je uvijek iznad svih.

Pročitah u štampi da mu se na podršci zahvalio sada najbolji fudbaler svijeta Luka Modrić - veličina u ljudskom i sportskom smislu.
I tako ostasmo mi pod utiscima jednog ljeta koje je ponovo izazvalo emotivnu bujicu nas Balkanaca, podijeljenih u stavovima, oprečnih u djelima i reakcijama.
Balkan - izvorište strahovitih kapaciteta, enormnih potencijala uvijek tu na dohvat vječito željenog, svim srcem voljenog sna - da, na dohvat samo.

Valjda nam ta sama naša priroda, genetski kod, krv u žilama stalno tako maše onime što nam realno pripada, a na korak je od nas. Jer, realno bolji smo oduvjek u areni sa mnogo većim i zastupljenijim narodima od nas i to ne samo sad, već oduvijek.
Na kraju zanima me đe smjestiti nas koji volimo sve ex YU narode, ne pravimo razlike među narodima, vjeroispovjestima, nego samo među ljudima i nesojima, kako kategorisati nas kojima je srce puno kada momci sa Balkana ruše sve svjetske rekorde i igraju srcem i kad dobijaju i kad gube.

 Da li mi demantujemo one koji nam oponiraju činjenicom da sportski događaji u kojima učestvuju igrači sa Zapadnog Balkana itekako pomjera i evropske i svjetske granice.Zar takav Balkanac nije Cosmopolitan?

Možda je simbolika u kiši koja je padala....

Staro za novo - svoje za tuđe!

Kad smo prestali biti bezbrižni? Kada smo izgubili predstavu o sreći? Da li smo možda u apsurdnoj žurbi za vremenom negdje zaturili sami sebe?
Kraj svake psihološke analize svodi se na to da su odgovori u nama samima. Kakav šablon!
Mislim da sam jednog jutra na putu za društvenim standardima zaboravila na svoj unutrašnji svijet, motivaciju i dinamiku. Zaboravih stare, dobre okuse i mirise, više i ne znam što je to što mi prija.
Sve se pretvorilo u rutinu i nametnute standarde. One standarde koji ne traže specifične okuse i mirise, samo meni znane boje i obrise.
Tako su jedno jutro izbrisana omiljena mjesta. Stopila su se sa standardima i nemaju svoju čar. Neprepoznatljiva su nama koji smo ih uvijek doživljavali kao dio nas samih.

Sada gutamo u krupnim zalogajima sve ono što je tuđe, ne pravimo pitanje, čak i ne sažvaćemo težak zalogaj, valjda tako zavaramo gorak ukus u ustima.
I pozajmljujemo tuđe i prisvajamo ga ne prilagođavajući ga novoj sredini. I to tuđe ne poznaje više ni tuđin od kojeg je poteklo ni standard koji ga je modulirao.

One stare vrijednosti, tradicije, običaji blijede polako, zanemareni i zaboravljeni od onih koji su najviše trebali da ih čuvaju, a oni su odlučili da ih zanemare, proglase zastarjelim i prevaziđenim nalazeći im nedostojne zamjene.

Sva napredna društva brižljivo čuvaju svoje tradicionalne tekovine, a na temelju njih grade nove stvarajući savršen sklad.

I kao što reče moja draga prijateljica: "Balkan nije geografski pojam već mentalni pravac u psihologiji."

I samo na tvoj rođendan

Ne postoji više ništa o životu i smrti što već nije zabilježila ruka pjesnika. Književno stvaralaštvo, po meni je najživlja tekovina ljudske civilizacije, zbog njegove moći putovanja kroz vrijeme, objedinjavanja generacija koje se realno u stvarnosti ne mogu susresti, ali se prirodnim zakonima nadovezuju jedna na drugu.

Život nije fizičko bitisanje, život se svodi na relacije pojedinca sa drugim ljudima i odnos prema društvenoj zajednici kojoj pripadaju. Mislim da su na dobitku ljudi koji su sposobni promijeniti sredinu u kojoj žive i doživjeti kulturološke, sociološke, vjerske, jezičke i druge razlike kao veliko duhovno bogatstvo, a nikako kao razdor.

To je put sazrijevanja koji se račva onako kako niko ne može predvidjeti. Gdje god taj put vodio, srce uvijek vraća na početak. Sva životna filozofija i sva stremljenja čovjekova, njegove odrednice i misli pohranjene su u djetinjstvu. Tu su sve naše kočnice, sve naše motivacije, djetinjstvo je izvor intuicije i slutnje. Sjećam se..........................

I opet pada kiša i teški su oblaci.

Zamuti se pogled i odnekud grije plam žute voštane svijeće.Pred očima su živa sjećanja, draga i daleka, kao da pripadaju nekom drugom univerzumu, kao da ja nisam ja.

Naučim srce da čami i ćuti i nosi u sebi sve ono što još ponijeti može. I znam postoji još uvijek jedan put i dijeli dvije zelene doline, jednu koja je život i sadašnji trenutak i drugu koja je prošlost i smrt. Uvijek sam se radovala prvoj, jer je nosila žive slike i sada drage uspomene.

Druga mi je bila misteriozna, nepoznata, ali sam i tada znala da mi pripada isto kao i prva. Danas, kad zakoračim tim istim putem duša mi čezne za prvom dolinom, dolinom djetinjstva, koja je sada pusta i jezivo tiha.Onda se slomljena okrenem ka onoj drugoj i shvatim da mi sakriva sve ono što sam nekada voljela.

Ali, ta je dolina nedodirljivo hladna, uzvišena u svojoj ljepoti hrastovih grana i hladnog kamena. U njoj nema odjeka, moj glas u njoj se ne čuje, uzalud dozivam. Dvadeseti dan mjeseca februara, 2018 ljeto Gospodnje. I samo na tvoj rođendan krenu sjećanja, sjećanja na drage ljude kojih više nema.

Gojaznost i gnjavaže

Nizak prag tolerancije na stres, potisnuto nezadovoljstvo, zatrpavanje nevoljnim, rutinskim obavezama povećava slabost tijela koje brže propada,  stari, gubi elastičnost i polako postaje pogodno tlo za bolesti današnjice: hipertenziju, diabetes, bolesti metabolizma i naravno gojaznost.

Meni najbliža ugrožena grupa su žene: one koje nijesu uspjele da se nakon trudnoće "vrate" u pređašnje stanje, žene u menopauzi, žene koje se liječe od steriliteta - sve one žene čiji je glavni problem endokrinološke prirode.

Zaprepašćujuće je da je minorna edukacija na ovom polju od strane nadležnih zdravstvenih institucija. Nema ni radionica psihološke podrške kojima bi se lagano mogla pokrenuti inicijativa gdje bi ugroženi lakše rješavali svoje probleme.

Nekada se govorilo "hrana na usta ulazi", danas ljudi su zdraviji što manje jedu. Prvi razlog je taj što se ljudi mnogo manje fizički troše nego u prošlosti pa je način ishrane potrebno prilagoditi novom životnom tempu. Drugi razlog se zasniva na činjenici da hrana više nije što je nekada bila - sve veća prisutnost GMO, diskutabilan kvalitet proizvoda, počev od samog procesa proizvodnje, preko skladištenja u prodajnim objektima i sl. Činjenica je da povrće i voće nemaju miris i ukus kao nekada.

Domaća proizvodnja se slabo isplati zbog nekontrolisanog uvoza i disproporcije u cijeni. A  mi smo ono što jedemo. Ubijeđena sam da hrana utiče na ponašanje i energetski potencijal individue. Preporučuje se fizička aktivnost. Ako je u pitanju teretana glasno ću reći NE u ime svih nas koji one sprave doživljavamo kao sprave za mučenje i nikad nismo bili fascinirani sportom. Ima takvih ljudi dosta, nijesam jedina. Radije bih izabrala laganu šetnju ili plivanje u ne baš hladnoj vodi ( iako bi bila dobra za cirkulaciju).

Prateći razne dijetetske režime shvatih da je ključna kombinacija namirnica u ishrani tipa:
1. Dovoljna količina tečnosti zbog hidratacije.
2. Kafu i cigarete poslati u zaborav!
3. Industrijske sokove i sirupe, kao i gazirane napitke ni pod razno ne koristiti.
4.Česte gricke i nesvjesno trpanje hrane izazivaju nikad gladan -nikad sit sindrom;
5.Pšenica je toliko izmijenjena (nekad je brašno upijalo vodu kao žedna zemlja kišu); gluten izaziva jake alergijske reakcije;
6.Sir je dobar u kombinaciji sa povrćem i jajima;
7.Meso i krompir se slažu kao istina i laž itd.

S druge strane preporučljive namirnice i sve ono što se smatra zdravim u ishrani zahtijeva malo dublji džep i veći angažman oko pripreme hrane.

Od svih zdravih stilova ishrane dojmila mi se hrono ishrana, čak je i učinkovitija u praksi  nego ovako deklarativno.

Međutim za nas koji smo letargični, uspavani i koji ne vjerujemo dovoljno u sebe da je sprovedemo u praksu definitivno treba neka žestoka motivacija čiji su mehanizmi sakriveni duboko u nama samima (psihološki efekat, stimulans).

Čak ni nedostatak konfekcijskih brojeva većih od 44 u većini prodavnica ne može da nam da polet!

Pojedinac najbolje osjeća što organizmu odgovara....Treba slijediti instikte.....

Tri mjeseca raspusta

U početku nijesam obraćala pažnju, zapravo uvijek se znalo što je laička, a što stručna javnost. Onda je krenula lavina onih koji su se besomučno obrušavali na našu profesiju.
Najprije su nas krivili za raspuste i praznike, a zaboravili su da je većina njih na raspustu mnogo puta u toku zvaničnog  radnog vremena. Zaboravili su da su im mnogi predmeti ostavljeni ad acta, da im mnoge fascikle kupe prašinu po zaboravljenim ladicama, da se jedva  posla late dok dobro čaršiju ne pretresu.
Onda su se kobajagi čudili što mi to radimo kada nema nastave, a zaboravili su koliko su puta gubili svjedočanstva, odjavljivali, tragali za novima. Ne pade im na pamet da postoji jedinstvena matična knjiga, da je neko zaslužan za njeno uredno ažuriranje.
Često su uz uzdahe konstatovali kako smo novčano nagrađeni za ekskurzije, škole u prirodi i sl. Nikad se nijesu zapitali kako nas nekoliko vodi brigu o moru djece, u najluđim godinama, često po inostranim rutama, uz gotovo nepodnošljive fizičke napore. Naravno, nikad neki od njih ne pomenuše kolike su njihove dnevnice za službena putovanja, da ne pominjem ostale pokrivene troškove.
Zamjeriše nam da se nijesmo dovoljno osavremenili kroz edukacije, ne znam da li ima branše da se više edukuje od nas?Evo nam u susret hrli tržište seminara, sve o našem trošku.
Isprozivaše nas zbog neobjektivnosti u ocjenjivanju. Protekcija, kažu. Ne znam samo ko je traži? Ko vrši pritisak?
Brinulo ih je da nam je premalo par časova dnevno, a ne pade im na pamet da nastavnik koji drži do svog profesionalnog integriteta mora na čas otići spreman , informisan i pripremljen da odgovori na mnoga nepredviđena i neočekivana pitanja. Toliko o predvidivosti radoznalih.
A kakav nas je to pobogu administrativni posao spopao? Od elektronske baze podataka, preko ispisivanja svjedočanstava, diploma, upisnica, ljetopisa, planiranja, IROP-a, svesaka akiva i sekcija, ne nije to bog zna šta.

Opet jeste teško i uvjek je izazovno. Moj odgovor na sva ova pitanja da iako şmo progonjeni raznim besjedama, nagrađeni smo jer je naša ciljna grupa mladost. Uz njih i mi rastemo i sazrijevamo. Živi smo ljudi. Trudimo se, uspijevamo, radimo pa i pogriješimo. Ali, za razliku od drugih profesija naše greške se kažnjavaju stubom srama. Jedan učitelj, oko njega hiljadu lica, svaki čas - posebna priča, maksimalna koncentracija, nije prikladno zamisliti se,biti tužan, zakasniti, jer drugog termina nema.

I  kakvi god da smo mi smo tu zbog djece, mi prosvjetni radnici sa ličnim dohotkom malo nižim od prosječnog, mi koji činimo intelektualnu većinu društva kojem pripadamo, takvi kakvi smo izvodimo mlade generacije i učestvujemo u kreiranju budućnosti ovoga društva, po diktatu i očekivanjima istog.

I tačno je nijesmo svi isti, i ne bi valjalo da jesmo, jer nam trebaju pokazatelji i za dobro i za loše.
Valjda je tu ravnoteža.

O Kučima

Sve moje težnje da napišem zavičajnu priču svrstale bi se pod jednim nazivom - ljepote Crne Gore  u srcu mome zapečaćene. Kad kažem zavičaj, ne mislim na grad u kojem sam rođena, mislim na postojbinu svoga oca i predaka. Pleme Kuči -ljuto pleme, ponosito, koje je iznjedrilo ponosne sinove i kćeri vrlo često u najmučnijim životnim uslovima, u najtežim istorijskim okolnostima, u svakodnevnoj grčevitoj borbi ne samo za puki opstanak, već i za čast, dostojanstvo i krvavo plaćenu slobodu.

Svaka stopa skoro da je od kamena, teškog i čemernog, oplemenjenog poneđe ponekom livadom, cvijetnim proplankom,njivom ili pašnjakom.Dominacija veličanstvenih, gorostasnih planina ide u prilog činjenici da je teško bilo živjeti, a još teže umirati.

Mnogo se tu bojeva vojevalo, mnogo bitaka vodilo. Nama istorijski najbliža je svakako bitka na Fundini,đe su Kuči osvjetlali obraz Crnoj Gori. Predvodio ju je vojvoda Marko Miljanov Popović, autor "Primjera čojstva i junaštva," jedna od najznačajnijih ličnosti kako naše sveukupne istorije tako i književnog stvaralaštva.

Surova, nestvarna ljepota prirode gdje se žedna zemlja natapala krvlju predaka, mjesto vode koja joj je očajnički bila potrebna  uticala je na mentalitet naroda. Ta oskudica osnovnih životnih sredstava činila je pripadnike plemena dostojanstvenim, ali prkosnim, svojeglavim, ali svojim, uvjek ratnici, nikad podanici, viteške časti, junačkoga srca.

 I onda su se desile dvije pohare Kuča- jedna turska, druga bratska.... Istorija će dati sud svakome vremenu, pa i ovome.

 Nacionalno i vjerski mješovita sredina Kuči su primjer suživota, bratske sloge i obostranog poštovanja. Bili i ostali odvajkada.

 Moja ambicija da pišem o Kučima nije zasnovana na stručnosti, već na poznavanju tradicije, donekle običaja,  mentaliteta i prekrasnih gorskih predjela. Moja želja da pišem o plemenu Kuča inspirisana je bezgraničnom i čistom ljubavlju u znak poštovanja prema generacijama i pojedincima koji su oblikovali moju ličnost i svjesno ili nesvjesno usadili vrijednosti koje nastojim da slijedim.

Iznjedrili su Kuči ogroman  broj intelektualaca, naučnih, kulturno-prosvjetnih radnika, umjetnika, stvaralaca, gorostasa koji su djelovali ne samo u Crnoj Gori , već su se poput bisera rasuli po cijelome svijetu. Ljudi su se školovali na prestižnim  univerzitetima, sa vjerom i nadom da će im obrazovanje donijeti bolje sjutra i lakši život. Mnogi su stizali i mnogo dalje, preko okeana u potrazi za novim životom.

Gostoljubivost, srdačnost, principijelnost, brižnost, požrtvovanost i privrženost odlike su prethodnih generacija, kojima mi, njihovi potomci danas teško možemo parirati. Ostaju sjećanja na djetinjstvo, nezaboravne slike predjela, u pamćenju živo uklesanih minulih događaja, glasova i odjeka koji će ostati u srcu do posljednjeg dana.

Listaće gore nekim drugim proljećima, zalivaće rose mirisno cvijeće, prkosiće kamen hladnim vjetrovima,pozdravljaće gromovi i munje planinske vrhove, osvijetliće grobovi predaka, kako pjesnik reče, neka nova pokoljenja, a ostaće ljubav i poštovanje za nezaborav.

Riječ

Ništa ne može donijeti veću radost od riječi. Ne postoji materijalno dobro koje može oplemeniti čovjeka kao što to može učiniti riječ. Njome se obogaćuje duša, izjavljuje ljubav, riječju oživljavamo najdraže uspomene i dijelimo ih sa dragim osobama. Riječ donosi podršku, osnažuje volju, pruža utjehu. Velika je moć riječi. Njena snaga planine pomjera, kamen pretvara u prah. Ako volite, izjavljujte ljubav, ako vam je srce veselo zapjevajte odu radosti, ako dragi ljudi trebaju vašu podršku budite od svjetlosti brži, od sunca topliji. Davanje donosi unutrašnji mir. Svakog trena treba emitovati pozitivne signale i time sprečavati loše događaje. Sve što sročite direktno vam se vraća, zato govorite jezikom mira i ljubavi. Jer, riječ može biti i od olova teža, kao metak ubojita, od sječiva hladnija, poput zemljotresa razorna. Teška riječ razdvaja i lomi, udaljava i rastavlja. Preusmjeriti loš tok misli i nekom sitnom zanimacijom opet proizvesti riječ- riječ vjere i nade da zlo može biti zbrisano,da patnju može zamijeniti radost. Jednom izgovoreno više se ne može povući. Ključ je u onome nedorečenome, u onome što smo prećutali. Tada oči otkrivaju sve. Pogled kaže sve što srce skriva. A riječ, ona se pretvara u prostitutku, mijenja oblik, provlačeći se od usta do usta, od ljepotice baba postane, od svjetlosti se u mrak pretvori, lijepo izbriše, a grdnim se zori. Čovjeka djela kazuju, a riječi predstavljaju. Loši ljudi vodu mute, prave prokazuju, čestite blate, igraju se riječima, zlo drugome priželjkuju, mutnom vodom sebe truju.

Priče sa Floride

Način na koji mlađa populacija provodi slobodno vrijeme nije za pohvalu. Nedostatak lijepo uređenih zelenih površina u gradu rezultat je dugogodišnjeg betoniranja i lošeg urbanističkog projektovanja. Bilo bi lijepo kad bismo imali bar jedan tematski park u našem gradu čime bismo definitivno i obogatili turističku ponudu i život stanovnika. Moja današnja tema tiče se moje prve posjete jednom tematskom parku, a to je bilo jako davno. Park se zove Busch Gardens i nalazi se u gradu Tampa na Floridi. Ovdje možete vidjeti i doživjeti svašta, a najčešće je jedan dan sasvim nedovoljan. Ukoliko ste porodica ili grupa prijatelja preporučljivo je probati vožnju roller coaster- om.Količina adrenalina koju osjetite značajno pospješuje rezervoare pozitivne energije. Ima desetak vrsta roller coaster-a, a može uživati čitava porodica. Ljubiteljima umjetnosti nudi se savršena prilika da gledaju live show nastupe, zaista svjetske klase. Ovi performansi bukvalno oduzimaju dah.Tokom mog boravka na repertoaru su bili performansi na ledu, show sa životinjama, pozorišne priče, stand up komedije, muzički nastupi ali je moje srce najjače tuklo gledajući Irish dance. U sklopu ovog dijela postoji i dječiji kutak, aktuelna je postavka sa Elmom i prijateljima iz Sesame Street. Znaju naši mališani (Elmo teaches you count to ten). Nakon ovoga prepuštate se čarima zoo svijeta gdje životinje žive u svojim prirodnim staništima i to nesputano. U nekim djelovima dozvoljeno je druženje posjetioca sa životinjama i hranjenje životinja. Onima koji su pobornici zaštite životinja nudi se jedinstvena mogućnost da prate medicinski tretman životinja i pomažu pri njihovom oporavku. Najviše su me oduševili flamingosi, budući da mi je krokodil postao svakodnevni poznanik iz viđenja zbog statusa zaštite koju ova životinja ima na Floridi. Ovisno o dobu godine u tematskom parku organizuju se razni festivali npr. Ljetnji festival hrane i vina, Dječiji festivali, Božićne proslave itd. Zaljubljenici u prirodu mogu da se odluče za safari. To su vožnje u otvorenim vozilima gdje možete da vidite kako se brinu o najkrupnijim životinjama u rezervatu. I nije to sve. Tu su brojni restorani, bistroi, dječiji restorani (maskote i likovi iz crtaća učiniće da djeci poboljšaju apetit), kafići, pabovi.Nisu ni ljubitelji  šopinga uskraćeni - ima baš svega od suvenira, preko odjeće i obuće, šešira, nakita, asesoara, poklona, igrački, instrumenata, skulptura, kućnog dekora, kućne tehnike, elektronike. Ako ni to nije dovoljno organizuju se izleti kroz park u skladu sa interesovanjima posjetilaca. Djeca mogu boraviti sama u nekim za njih posebno predviđenim prostorima, ali je sveukupni obilazak parka moguć samo u pratnji odraslog. I tako dođosmo do kraja priče, a često se pitam ja da li sam sve to sanjala?

Nastavnik - učenik - individualni pristup

Katolička Gimnazija Tome Akvinskog u Košicama njeguje pedagoški metod - individualni pristup učenicima. Tako učenici trećeg razreda ove škole mogu profilisati svoj studijski program i izabrati različite predmete u okviru izborne nastave. Učenici mogu pohađati četvorogodišnji opšti program ili osmogodišnji program fokusirajući se na strane jezike. Akcenat se stavlja na razvoj analitičkog mišljenja i logičkog rješavanja problema sa kojima se susrijećemo u različitim, teškim i komplikovanim životnim situacijama. Misija ove gimnazije je da podstakne razvoj ličnosti učenika, uvažavajući njihove individualne obrazovne potrebe,  a ne da svima sve stihijski serviraju. Razvoj učenika zasniva se na vrijednostima LJEPOTE - ISTINE - KREATIVNOSTI. Kroz ljepotu otkrivaju istinu, a kroz spoznaju istine postaju kreativni. Osim ovog jedinstvenog pristupa učenici uživaju mnoge druge benefite. Školski radio, školski hor, dramski klub, školski časopis, umjetničke radionice, školsko preduzeće, školski senat. Škola je opremljena tabletima, kompjuterima, jezičkim laboratorijama, sobama za meditaciju, bibliotekama, multi-funkcionalnim igralištem, teretanom, sportskom salom itd. Svaki učenik može da odabere ono što mu odgovara. Gimnazija sarađuje sa Njemačkom gimnazijom u Varendorfu, Španskom srednjom školom u Onati i američkim školama unutar programa Global Outreach.Takođe, škola je organizator Školskog Kulturfesta u Košicama na kojem prezentuje kulture i jezike koji se u njoj izučavaju. Izučavaju se engleski, njemački, italijanski, španski, francuski i ruski jezik.

Srednje obrazovanje - Gimnazija u Slovačkoj

Školu ne čini samo zdanje, već ljudi u njoj i njihove međusobne relacije. U gimnaziji u Košicama koja se nalazi u Trebišovskoj ulici đaci uče da razvijaju konstruktivno mišljenje i kazuju svoj stav. Škola daje dovoljno prostora za njihovu samorealizaciju i aktivan đački život. Neke od interesantnih manifestacija koje škola organizuje su: Bal, Božićna akademija, Dan palačinki, školske ekskurzije u inostranstvo, itd. Aktivan je školski radio, učenici mogu da pjevaju u školskom horu, sudjeluju u lokalnoj organizaciji Crvenog krsta, debatnom klubu itd. Čitava organizacija rada škole namijenjena je učenicima i njihovom razvoju. Gimnazija nudi četvorogodišnji studijski program, osmogodišnji studijski program i petogodišnji bilingvalni studijski program (slovačko-engleski). Škola takođe nudi mogućnost sticanja sertifikata iz njemačkog jezika. Učenici viših razreda mogu birati između predmeta: Upravljanje ličnim finansijama, Finansijska pismenost, Primijenjena ekonomija, Network tehnologije, Akademska debata. Učenici škole aktivno učestvuju u kulturnim i sportskim manifestacijama grada. Redovno učestvuju na Svjetskom debatnom šampionatu.

Košice, Slovakia

U potrazi za mirnim, evropskim gradom sa bogatim kulturno-istorijskim nasljeđem, idealnim mjestom za studente i mlade ljude zahvaljujući dragim prijateljima dođoh do Košica, magičnog grada istočne Slovačke.Po veličini drugi grad Košice imaju što da ponude mladim i talentovanim ljudima koji su zainteresovani da unapređuju svoje obrazovanje i šire vidike. Univerzitet Pavel Jozef Šafarik je eminentna obrazovna i naučna institucija koja nudi velike mogućnosti. U sklopu Univerziteta su Medicinski fakultet, Fakultet prirodnih nauka, Pravni fakultet, Fakultet za Javnu administraciju, Fakultet umjetnosti, gdje svoja zvanja stiču ljekari, naučni radnici , nastavnici, advokati, ekaperti za javnu upravu i administraciju, filozofi, lingvisti, psiholozi, socijalni radnici itd. U okviru Univerziteta  je  i Institut za Fizičko obrazovanje i sport.  Univerzitet ima više od 7000 studenata, 700 univerzitetskih profesora, 100 naučnih istraživača. Struktura studenata je multinacionalna.1100 studenata iz 40 država svijeta studira ovdje. Na univerzitetu se primjenjuje interdisciplinarni metod učenja, stiču se međunarodni sertifikati kao npr TOEFL ili ELCD koji se tiču poznavanja engleskog jezika i digitalne pismenosti. Kvalitet ima uporište u pedesetogodišnjoj tradiciji.U narednoj objavi govoriću o srednjoškolskom obrazovanju.